Shura Dumanić “Bijes”

                                                               Umro je jutros u 7 h, 11-og. Odjednom je našla važnim činjenicu da je i rođen na takav jedan datum – 11-og. Brzo je letjela preko datuma, da i sin je rođen 11., da je i dijete iz njegovog drugog braka rođeno 11-og – jedva, s nekim naporom iznutra otklonila je nelagodu koju su nosile ove misli. „To nije važno, trgnula se; ne govori ništa o onome što se dogodilo.“

A dogodilo se. Ostavio ju je prije 10 godina, sa malenim od tri godine. Bila je to drama koja je trajala 10 godina – nema tog teatra i nema tog filma koji traje tako dugo, koji je cijelo vrijeme napet, pun tako žestokih strasti, primicanja i uzmicanja, strahova… I neke lude snage koja te nosi da razoriš sve- do posljednjeg atoma, sve, u prah i pepeo, sve što su gradili od djetinjstva. Da, oni su se poznavali od djetinjstva, igrali se u istoj ulici, išli u istu školu, crkvu, pjevali su u istom zboru. „To je zbog izdaje, šaputala je; ne zbog nevjerstva, već zbog izdaje. Izdao je, i mene, i djecu, i sve što smo vjerovali.“ Nikad nije otkrila da li je njena reakcija bila ljubomora. Bijes je dolazio iz samog dna njena bića, iz nepoznatih predjela, možda baš iz onih gdje je sjedila sigurnost doma, bajke i snovi o ljubavi, majčinstvo; njeno majčinstvo: prvo, pa drugo, pa treće…Iz nekog udobnog a nevidljivog mjesta gdje se bila smjestila, mislila je za sva vremena. Sada, izbačena iz tog mirnog utočišta, divljala je poput oluja nad Kvarnerom – onih što munjama lupaju po moru, dižu brodice i prijete rušenjem drveća i krovova.

Nikad, ni u jednom trenutku za svih ovih 10 godina nije pomislila prijeći preko svega, pružiti ruku pomirenja, nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Ne. Ni u primisli. Svaki takav nagovor koji bi predosjetila u razgovoru s majkom ili s djecom prekidala je. Poslije toga je odlazila kući, zaključavala se i plakala – kratko, bijesno, s vikom i urlicima. A onda se smirivala stiskajući šake, odlučna ne popustiti ni njemu, niti ikome tko ne prihvaća njenu bol. Kada bi vraćala film unazad, zadnja (ili pak prva) scena bila je ona kada ga je vidjela s njom; kroz zavjesu restorana lijepo su se razaznavali, držali su se za ruke, bio je to ljubavni zavodljivi sastanak, bez sumnje. Nakon te večeri, ona kao da nije vladala sobom. Dani smirenja bili su samo prikupljanje snage za nove navale ka rušenju. Kuća je propadala, oko nje se gomilao otpad, u dvorište su dolazile prenoćiti skitnice i životinje lutalice. U njenim rukama nije bilo one snage, onog strpljenja s kojima žene satima, svakog dana, uređuju prostor za one koje vole. Djeca su počela odlaziti – prvo kćer, a onda i stariji sin. Ostao je samo najmlađi, još je mali za bijeg.

A jutros evo plače. Plače i ne može se zaustaviti. „S njim sam provela 18 godina života“, kaže djeci. „I deset zadnjih po sudovima“, dodaje kćer i brzo zašuti; ne zna da li su to baš prigodne riječi. Neočekivano, majka ih potvrđuje: “Jeste, istina je. Ali, ja nisam željela da se sve to dogodi. Nisam željela ovo. Da se razboli i pati, da umre u tim lijepim godinama, ne, nikada!…“ Kćer se sjetila da se on, otac, pokušavao vratiti, da je čak izgovorio one riječi koje se teško izgovaraju kod nas – „oprosti mi“. Ali je zatim vidjela majku kako ponovo bjesni, viče, ne vjeruje mu više, nikada više zajedno, on se hoće vratiti da je upropasti do kraja, zna ona njega. Bolestan? A s kojom je jučer bio na ručku u restoranu na obali?

Ne, nema smisla sada to spominjati, sve je gotovo, barem za njega.

Ona nezaustavljivo plače. Osjećaj gubitka, pustoši; sve je otišlo u vjetar, u razdor i u nepovrat.

Prosulo se puno riječi, i previše; mnogo grubih. Vrijeme je iscurilo kroz zatvorene, stisnute šake, prazne-bez ljubavi i dodira. Otkuda sav onaj bijes? Kako se sve uspjelo tako slomiti?

Nikada nije umjela zaviriti u sebe – čak nije tumačila ni svoje snove; nije znala upitati se o ljubomori, o mržnji, o bilo kojem osjećaju. Samo je bolovala bol, čistu bol, neprekidnu, razarajuću, i začudno – pokretačku. Nije razumijevala sebe (niti pokušala) kad je nazvala odvjetnicu i zatražila tužbu. Tražit će pola imovine od njegovog sina iz braka s onom drugom… Pogledala je kalendar – bio je opet 11-i; nešto se složilo u njoj da ispravno postupa, da treba tako, davalo joj poticaj. Igla sata na kojem je stajao datum bila je uperena prema njoj – probola je kroz vrijeme, kroz nju, proizvela drhtaj i stezanje stomaka: opet je ostavljena! Ovaj puta zauvijek. Taj sat na kojem je gledala dvadesetsedmicu darivao joj je davno, na petu godišnjicu braka, kada su se zagrljeni smijali životu – i to je bilo zauvijek mislila je. Sad se to zauvijek podudarilo s njegovim odlaskom zauvijek.

Nije se smirivala ni nakon njegove smrti. Bijes ju je usisao potpuno, poput mraka.

Najednom je osjetila onaj mir kojeg je očekivala sve te godine – izvjesnost. Izvjesnost, ma kakva da jest. Ona je nikada ne bi priznala da je zadovoljna takvim ishodom, ali je smatrala legitimnim propustiti sebi osjećaj da je u svemu ipak bilo neke božje pravde. O, propatila je ona mnogo. Zna, propatio je i on, ali on je bio kriv, on je ostavio nju i djecu, on je poludio za ženskom, nekom bezveze kojamuništaneznači i s kojom se razišao (ili ga je ostavila, nije ni nastojala dokučiti) i onda se pokušao vratiti njoj.  Rasprčkao je njihovu imovinu, ostavio je bez sredstava, nije davao ni malome, nije ga pratio kao otac, prijetio je –stalno je policija bila kod njih… Sada je osjetila olakšanje: ličilo je na onaj osjećaj s proljeća, u djetinjstvu, kada su u grupama išli u polja brati prve jestive biljke i cvijeće. Bez tereta. Bez sjećanja. „Neću se više niti osvrnuti. Podvlačim crtu i počinjem novi život.“ Upravo to, taj osjećaj bio je tako dobar, tako pravičan i legitiman – osjećaj života. Pobjede života, njenog jedinog života koji ima. A koji je bio nepravedno zagorčan izdajom.

O podizanju tužbe ne razmišlja, dala je to odvjetnici. Nemaništastim.

Dolazilo je vrijeme mira, novog života. Odgurnula je od sebe prošlost, vratila se na posao, ponovo pjevala u zboru, putovala, družila se samo s najvjernijim prijateljicama – onima koje su je podržavale u vrijeme rastave

Prva se pukotina pojavila upravo na poslu. Nije imala težak posao, ali je svakim danom postajala sve osjetljivija na bilo kakvu primjedbu. No, tempo rada i obaveza nikome nije dozvoljavao zaustavljanje i davanje komplimenata. Kod nas je normalno da dobro radiš i obaviš svoj dio posla. A ako nešto ne napraviš kako treba, očekuj primjedbe. Od kolegica naravno, A tek od šefova! „Ona me mrzi! Ima vještičje lice, kako me samo podmuklo gleda…“ Svakim danom taj pogled njene šefice činio joj se mračnijim, razornijim, opominjućim. Izgubila je onaj mir koji je jedva dočekala u životu „poslije njega“, uvidjevši uostalom kako je svaki mir krhka stvar, tek zatišje, trenutak predaha u životu.

Nije mogla objasniti nemir koji se u nju uvukao, neku nesigurnost, razvodnjenost. Njene misli bile su opsjednute riječima, bolje rečeno sjećanjima na riječi žene koja je vodila posao i nadgledala svaki dan što je urađeno. Počela je kasniti. Potom je zaboravljala ovo ili ono. A onda jednog dana – zaboravila je isključiti struju nakon što je ugrijala vodu za čaj na štednjaku. U žurbi je samo bacila krpu iza sebe i potrčala za poslom. Da, osim kašnjenja i zaboravljanja, počela je stalno žuriti hodnicima, izlaziti i ulaziti u sobe, zujati okolo, dok je sam posao čekao da ga obavi. Nije stizala.

Požar je buknuo iznenada! Kao da je čekao da svi završe svoje poslove i krenu kući, uključio se alarm, dim je sukljao kroz prozore… „Nisam ja, nisam ja!“ počela je vikati trčeći oko zgrade. Te dvije riječi zvonile su kao eho ulicom, govorila ih je i dok su je čvrsto uzeli za ruke i uveli u ambulantna kola. Uključili su sirenu.

Strah je jedino što je osjećala.. Neodređen, potpuno apstraktan i apsurdan strah. Najprije bi se mogao definirati kao strah od kazne. Ali ona sama nije mogla odrediti kaznu, osim da je zamisli možda u opisima paklenih muka. Najgore je bilo što je strah rastao, i rastao, i rastao – poput udubljene kugle obuhvaćao je i uvlačio u sebe. Počela je vrištati. Bez prestanka. Ljudi su između vriskova razabirali isprekidane riječi: „Ni sam  ht jel a  tooo…“

Ludilo je sve drugo ostavilo iza nje, ugušivši najzad taj strašni, nataloženi, skriveni bijes!

 

 

 

 

 

Nema komentara za "Shura Dumanić “Bijes”"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.