Izmigoljio sam svoj korak,

parku, ravno u mrak.

I položio grimiznu ružu

na onu našu klupu,

zamišljajući, na tvom je jastuku…

Kao, moje ljubavi posjetnicu.

                         .

Mjesečina je sjala kroz krošnju

osvjetljavajući grimizne lati.

Te latice savršeno odgovaraju

tvojih usana boji…

S kojih, rosom moglo se opiti,

koje poželjeh još jednom okusiti…

                        .

Gledam u ružu, tražim joj smisla,

završit će samo kao kratki užitak.

Želi li ova ruža možda,

živjeti drugdje svoj trenutak?

Ali izbora baš i nema,

biti će ovdje, na hladnoj klupi,

a ne u drugim rukama,

možda dragocjenijima…

Zakoračiti u te snove,

to mi osmijeh izmami..

Oh, kad bi htjela dati,

te svoje oči ponoćne…

                   .

Pa kad se u njih zagledam,

naučiti istinu da pokušam…

Odakle dolazi ljubav tvoja?

Moram to osjetiti

svim osjetilima…

Moje živo disanje

podiglo bi se iz pepela,

stvarajući očima kišu akvarela,

usnama koje ljube izdisanje…