Provlačeći se
nijemim,
zaboravljenim trenucima,
postao sam tama
ponoćne pećine,
gdje sakrivam nove priče,
pokapajući sve one
koje su to biti mogle…
.
Čiji mi je plamen spalio dušu,
tada i opet, u nekim od ovih,
priča današnjih…?
Da sam Salomon, znao bih.
.
Evo, ja iverak,
plutat ću kroz vrijeme
podzemne rijeke
u kojoj se sudaraju sjećanja
i snovi mojih sumraka.
.
I neka bude dno oštro
i nek’ je bez zvijezda
moja nova tamnica…
Evo, mirniji sam nego
ekološki opresivni smog
od stvarnosti života svog…
.
I tako…
.
Spavat ću
u nijemim špiljama,
zamračen
do posljednjeg buđenja
provlačeći se
nijemim
zaboravljenim trenucima…
Nema komentara za "Milan M. Janković ” Nijemim, zaboravljenim trenucima”"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.