Obitelj kao da je bila umanjena kopija društva u kojoj je obitavala. Muž, žena i devetero djece – petero muške i četiri ženske čeljadi, u intervalu od pet do petnaest godina – nebitno koje nacionalnosti, ali s obzirom da je autor iz regije, možete zamisliti bilo koju iz ovog podneblja. Lakšeg pričanja radi, nazvat ćemo je po glavi familije – Kapitolcima. Ne, nije vaša prva asocijacija na kapital, već se radi o pateru familiasu koji bijaše upravo to što mu je prezime govorilo – Glavonja. Ne treba skrivati da ga je njegova žena privukla svojim sisama, guzom i batacima, jer nikakve ljubavi (kako je ona u svojoj naivnosti zamišljala), sem upražnjavanja njegovog seksualnog nagona, nije ni bilo. Bijahu kršćani – mora se reći, čisto formalnog oblika – pa nakon “prvo pa muško”, ma kakve primisli o kontracepciji ili abortusu nisu dolazile u obzir.

Dok je udvarao svojoj budućoj, studentici, koja je zbog trudnoće prekinula studij novinarstva, nikad ga ne nastavivši, prikazivao se kao pravi džentlmen, a u krevetu mužjak nad mužjacima. Pa su u pravilnim intervalima slijedili porođaji za porođajima, dok se nije iznjedrilo devetero djece, jedno drugome do koljena, kako to narod kaže.

Međutim, već nakon prvog, kad je vezao (kako je on to – pokazalo se, s pravom – mislio) žen(k)u uz svoj penis, iskazao se u svoj svojoj odvratno egoističnoj, gadnoj naravi. Jedini zaposleni član obitelji, koja se iz godine u godinu uvećavala, osamdeset do devedeset posto svoje zarade (a bijaše menadžer dobro stojeće firme) trošio je na svoja prežderavanja, pijanke, ljubavnice, samostalne godišnje odmore (jer, radni se čovjek mora odmoriti od poslovnih i obiteljskih stresova!), dok je familiji priuštio tek puko bitisanje, na salamama od po dva-tri Eura za kilo, najjeftinijim namazima na jednako jeftin kruh i ručak od prastarog graha koji se tri dana prije kuhanja morao namakati da bi kako tako bio jestiv. Tek toliko da mu žena i djeca prežive, a nju održi u formi za turanje “onoga” u “ono”, što je – mora se priznati – i njoj bio jedini životni užitak nakon razočaranja i zakašnjelog shvaćanja da se doživotno ukopala u ropstvo. Kad bi se i požalila, odgovor bijaše uvijek isti – on se pretrgava od posla uzdržavajući hrpu neradnika (što za maloljetnu djecu svakako bijaše normalno, a i ona se sva morala posvećivati brizi oko njih), te neka prestane daviti jer će ih u suprotnom prepustiti vlastitoj sudbini, pa nek’ se snalaze kako znaju i umiju!

                                                     .

      Tako su ljeta slijedile jeseni i zime a njih proljeća, i dok se cijela priroda obnavljala iz godine u godinu, obitelji (sem njemu) koja se povećavala iz “dana u dan” bivalo je od gorega još gore. Kaže se da su mlade generacije sve pametnije, ako ne baš to, a ono barem sve odlučnije. Dvoje troje djece, već stasalo do srednje škole, uvidjelo je – uspoređujući familije vršnjaka sa svojom – svu bijedu kojom pohlepni, egoistični otac, provodeći dane s ljubavnicama ili po pješčanim plažama širom zemlje, sve se više debljajući od đakonija dok mu djeca poput usahlih motki djeluju, daruje svoju obitelj. Pokušaji razgovora starijih s tatom, završili su očekivano (ne za njih, doduše, ali za one sa više iskustva) šamarima ili batinama, od žešćih kojih ih je jedva mater uspjela obraniti, dok su mlađe sestre i braća stisnuti jedni uz druge suzama zazivali njegovu samilost, ako već ljubav nije mogao pružiti. Stari je naprosto pohotno eksploatirao svoju zakonitu ženu, koju je – mora se reći – sve više držao rezervom svojim priležnicima, ne pružajući zauzvrat ni njoj ni rezultatima svoje pohote ono što zaslužuje svako ljudsko biće, a ne samo vlastita žena s gomilom djece.

                                          .

      Kod sazrelih ljudi, samo je korak od razmišljanja do odluke, i onda pola koraka do djela, a kod onih koji tek stasaju još i manje. Uvidjevši da nikakvim razumnim, još manje emocionalnim razlozima, ne mogu preobratiti vlastitog oca, starija braća i sestre uspješe nagovoriti mlađe (što, svakako, nije bilo preteško s obzirom da su se veze među njima to više učvršćivale što očevo vladanje bijaše despotskije) na djelovanje. Trebalo je samo pričekati nastupanje pravog trenutka. Jedne večeri, kad se tatica vratio mrtav pijan od tko zna koje inoče, prije no se srušio na krevet izlemavši svoju suprugu u strahu pobjegle susjedi, sazrio je trenutak za njihov plan. Pričekavši da otac zaspi pijanim snom, što je odavalo njegovo medvjedsko hrkanje, baciše se na njega. Dvoje na svaku ruku i po dvoje na noge, dok je najstariji – petnaestogodišnjak – pritiskao jastuk na njegovo lice, sve dok se onemoćali otac nije prestao batrgati i disati. To su kasnije, između sebe, nazivali “jastuk revolucijom” – bez imalo kajanja i grižnje savjesti za postupak spram despota kojeg su tek formalno mogli nazivati ocem.

      Žena je na suđenju imala čvrsti alibi potvrđen od susjede kojoj se sklonila pred izrabljivačem i napasnikom. Djeca bijahu maloljetna, a pokrivahu jedno drugo tako pametno da se nikoga nije moglo poslati ni u popravni dom. Proces je završio tek konstatacijom da je nemoguće utvrditi pravog krivca zločina, s obzirom da manjkaju relevantni podaci i svjedoci. Sud je oslobodio cijelu obitelj, ostavljajući – doduše – pred susjedima i ostalom javnošću sumnju i materijal za doživotna ogovaranja. Ali, vrhovni arbitar cijelog svemira u kojeg su i prije i kasnije nepokolebljivo vjerovali, sasvim ih je oslobodio krivnje, a i bez Njegove neformalne presude osjećaše se prvi put u životu zaista slobodnima. Je li društvo, storiju čije umanjene kopije smo u kratkim crtama opisali – a posebno dijelovi koji se mogu identificirati s metaforom spomenutog oca – izvuklo bilo kakav pouk iz “jastučne revolucije”, pitanje je koje ostavljamo na savjesti njemu samom. I djelovanju iskorištavanih.