Ne budi me!

Ne vjerujem u sutra

Ako me tvoja ruka ne ukrade iz danas

Jer danas je težak dan.

Svilena zavjesa se je umotala

U moje misli, zaklonila im pogled.

Soba je prazna, prevelika za čežnju.

Ne budi me…

Obećali smo si bolje sutra

Još jučer…

Ne vjerujem u sutra ako nisi tu

Do me dozoveš iz bunila -sna u kojem tumaram,

Vraćam se u jučer prije nas.

Razgrćem prstima vrijeme unazad

Između gomolja satova

Tražim zrno beskonačnosti s tobom.

Posijala bih ga u jučer

Dok se danas još ne probudi

I zaodjene sutra – neznano,

Mračno, nepovjerljivo sutra

U kojem se tvoj lik u sumaglici jesenjoj gubi.

Ne vjerujem bez tebe u sutra…

Vjetrovi su putokaze izokrenuli.

Ne vjerujem bez tebe u sutra

Ako mi ne pokažeš pravi put.

Obećana vječnost, mit je u romanima ljubavnim

Ispisana da se obriše običnom gumicom.

Ne vjerujem bez tebe u sutra…

Jer sutra je daleko od očiju mojih

Prikovanih na prašnjavu zidnu uru

Na kojoj je ponoć tugaljivo odzvonila.

Sutra je…

Sutra je…

A ja ne vjerujem…