Kada bol rani dušu, kada rani duše mnoge,

kada ruke crne odnose najdraže u nepovrat,

što nam je činiti?

Molitva zanijemi na usnama drhtavim

pogled se zaledi u nestvarnost,

a istina je bolna i stvarna

i crna.

Marame crne sjede prekriju vlasi

čekanje postaje budućnost u traganju

gdje istina svoja slova ostavi nezapisana,

gdje riječi ostadoše neizgovorene.

Čekanje,

predugo čekanje.

Nada bez nade,

još samo kosti negdje vape

kao i ruke majki

očeva.

Ruke svih što bol ljutu moraše ponijeti.

Što nam je činiti

pitam sebe i vas,

jer moj um ne može pojmiti.

ZAŠTO? VIČEM!

zašto svi VUKOVARI SVIJETA

traju i traju

i što nam je činiti

što nam je činiti?