Ovu distopijsku poemu, koju je napisala na  srpskom i engleskom jeziku, otvorila je Ana Stjelja mišljenjem Georgea Orvela:

„Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost: ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost.”

Duboka je ta filozofska jednadžba. Čini se da je u ime istine važno govoriti istinu sada. Sadašnji je trenutak onaj koji sve određuje. Često se dogodi da istina spava, zapletena u neke mreže, daleka i nedokučiva. No čovjek stalno preispituje činjenice, reže stare spoznaje udiše čađu proteklih vremena.

Budi se Čovek uz zvuk paukova
u njihovoj mreži razapet.
Spavao je dubokim snom.
Iz džepa nespretno vadi perorez
što vešto seče paukove mreže tkanje.
I tada sledi pad.
.

Ne sviđa se čovjeku ono što vidi, što se oko njega zbiva. Ratovi su dovedeni pred njegove oči. Svakodnevno sluša vijesti o broju poginulih. On gleda kako ljudi ginu u svojim domovima, kako se stambene zgrade  ruše i postaju polja užasa i osjeća da su ta polja užasa, te masovne deponije ljudskih kostiju rezultat djelovanja superiorne društvene grupe koja ugnjetava slabe, osjeća da s ovoga svijeta nestaju posljednji tragovi ljudske dobrote, ali on sam ne poduzima ništa.  Njegova je bespomoćnost golema. A ta bespomoćnost hrani ego bezumnika.
.

Tako čekajući da dan odmakne
pod njegovim prozorom se odvija slavlje.
Plešu crne senke, cerekajući se bezdušno
jer ovo je svet skrojen za njih.
To odelo bezumnika taman im pristaje
na unakaženo telo
i za sitne pare prodatu kožu.
.

Čovjek bježi od stvarnosti. Iako se sve grozote odvijaju pod njegovim prozorom, odnosno vape s televizijskog ekrana, on samo okrene kanal. Prepušta se snovima, sanja, mašta o boljim vremenima. Misli dotaknu evoluciju i revoluciju koje trebaju donijeti jednakost među ljudima i slobodu, ali sve to pripada prošlosti, jednom vremenu, danu kada je ljudsko biće palo „u najveći ponor ove proklete civilizacije.“

Autorica zaključuje:
.

Nema više LJUDI.
Nestali su kao istrebljena vrsta,
dok je zlokobni časovnik
na zidu istorije
otkucavao tik-tak, tik-tak…
.

Potpuna bespomoćnost čovjekova izrečena je ovom poemom iskreno i neutješno. Svoju patnju, svoje pogaženo srce, svoju uništenu dušu, svoj smisao postojanja čovjek zatvara u svoja četiri zida, u taj luđački tamnički prostor, u tu gustu paukovu mrežu i pokušava biti sretan jer su njega svi ti užasi zaobišli. Njemu će se pričiniti da je krv njegove duše samo slasna i neodoljiva SANGRIJA.