Ovo je sjećanje na gospodina Antuna Levaka, graditelja glazbala, tamburica i umjetničkih unikatnih gitara, majstora instrumenata
.
Godine mog života utkane su uz ulice blizu parkova i trgova u tihoj ulici na raskrsću Mostova Gornjeg i Donjeg grada. Zanesena prošla vremena….i kao da su sva događanja vodila popločenim pločnikom ka skrivenoj sjeni sa stoljetnim stablima platana i divljih kestena, a nekad i sjećanjima na visoke jablane oko škole što su svoje krošnje pružale u nebo.
To su korijeni sjete i koraci mojih umornih nogu. Tu je sav moj svijet, tu spavaju svi moji nemiri. Tek ponekad  vjetar zamađija i nađem se na raskrižju gdje se razdvajaju ulice i otvara put prema Gornjem gradu.
Ako se prati sunčev trag, stigne se u Ulicu sjećanja, a vrhovima cipela dodiruje se njen početak.  Pazim da mi tabani ostaju na mjestu koje zna moje korake.
Iz te točke rađale novi kutak planete mogu da vidim i gledam dvorište i staru radionicu glazbala.Uvijek je tu obavijena maglom kroz travu  se preslikavaju oblici drveta za instrumente.
Vjetar nosi zvuk nota, lupanja čekića i pile izmješane s melodijom koja nacrta osmijeh na lice svima tko se tu zatekne. Na drvenoj tabli alati svih vrsta, a ispred radionice čuda rezbarenih predmeta umjetničkih ruku djelo i kitnjastih slova na kojima piše zapis godina popravka i izrada instrumenata.
Majstor umjetnik popravljao je instrumente i glazbala svih vrsta.
Svi su ga voljeli i poštovali, svi su mu dolazili, upijali tu ljepotu mirisa u radionici .
On je neumorno radio mnogo desetljeća,  volio je svoj posao, pamte ga svi stari i mladi stanovnici po umjetničkoj radionici u našem starom i lijepom gradu – Križevcima.
Tu je živio, radio zaliječio svoje brige,otjerao košmare i onda tako rasterećen radio svoj umjetnički rad. To mu je bio životni poziv i zadovoljstvo od mladosti do kraja života.
Ponekad se sjetim njegove šetnje po periferiji grada, po brežuljcima do vinograda.
Blago miran s osmijehom upijao je dah zraka godišnjih doba.
Umjesto ordenja glava puna sjedih vlasi u kojima se roje planovi za nove popravke i početke novih nacrta za unikatne instrumente.
Čini mi se da je silno želio ostvariti umjetničke unikatne radove. S velikim trudom i znanjem radio je cijele dane pa ostavio baštinu te ljepote i vrijednosti za generacije koje dolaze, a sada je tu patina vremena.
Tko bi znao?
Dok stojim na raskrižju svjetova, osjetim težinu tih uspomena koje nosim u naručju  i razmišljam, obnavljam sve stare uspomene da se ne zaborave i spajam krhotine drveta da ne propadnu.
Neka ostanu kao trag ljepote iznošenih uspomena, žuljeva. Nosim ih u sebi da budem sretnija tako obnovljena sjetom sjećanja  sa ožiljcima vremena.
Tu u ulici Gornjeg grada vjetar drugačije svira melodiju starina za baštinu,  vjekovima u spomen.
Svaki je život jedan put, jedna životna priča .
Volio je glazbu iznad svega, a ona i danas živi u  instrumentima ručnog rada majstora Antuna Levaka glazbilara umjetnika.
Baština za vječnost koja se i danas pamti. Život neumoljivo brzo prolazi.