Za početak, (da ne bi bilo zabuna), nikome se poimence ne obraćam, niti mi je to bila namjera. Nadalje, ne opravdavam se za ono što jesam, no, osjećam poriv – osvrnuti se na određenu pojedinost. I to, općenito govoreći, zbog onih koji smatraju da je poezija – savršeno idealizirani sklad prekrasnih riječi. Dakle, evo moga stava…

Vjerojatno nisam kompetentna javno progovarati o ovoj temi, (ova me konstatacija ne spriječava), ali kao i svi imam slobodu govora, što mi daje za pravo ovako se izjašnjavati. Nadalje, aktivno pišem oko osam godina, te se zato deklariram kao djelomična amaterka, ali, koliko sam do sada shvatila… Stvaralaštvo bi trebalo biti odraz našeg unutarnjeg emotivnog stanja, faza kroz koje prolazimo, pa zašto onda neki uporno tvrde da je najvažnija isključivo milozvučnost tih istih riječi? Zar ne pronalazite “tamnu ljepotu”, snagu izraza, strast dočarane težnje u malo mračnijim, oštrijim izrazima, u istini? Ne bih li bila neiskrena, kad bih pisala o potpunoj harmoniji duha i tijela, psihičkom zadovoljstvu i vrlinama, a istovremeno osjećala nekakav razdor i procjepe koji se ne mogu popuniti, a ublažavaju se zapisivanjem? Isto tako, prihvaćam dobronamjerne kritike, te pohvale u cilju poboljšanja kvalitetnijeg izražavanja. Dakako, ne omalovažavam poletnost i snagu „optimističnijih“ radova, svatko čini ono što ga usrećuje, dapače i sama ponekad uskočim u vedrinu. Vjerujem da će se mnogi složiti – kako nisu počeli prenositi misli na papir iz čiste radosti i zadovoljstva. Neke su poeme, (da ne kažem većina, u zadnje vrijeme), zaista „teške“, „morbidne“ i definitivno u neskladu s (fizičkom) mladošću, što pak ovisi o samom dojmu i percepciji čitatelja, ali pojmite… To je ona strana moje osobnosti – koja ispliva u noćnim satima i potpunoj tišini, način mojega „ispovijedanja“ svijetu, borbe sa vlastitim ja, jednostavno – preživljavanja. Ne stvaram u nadi prihvaćanja, već isključivo zbog sebe. Umjetnost je neshvatljivi odraz nadahnuća svakog pojedinca! I možda će ovo promišljanje nekolicina doživjeti, kao, ne daj Bože, „osobni napad“, potpunu suludost, iskaz devijantnosti, pobune ili privlačenja pažnje, ali krajnje govoreći, to je moj stil, svidio se Vama ili ne. Svi mi talente koje nam je Bog podario – provodimo u djelo, na samo nama svojstven način. Budite nekonvencionalni, inovativni, a povrh svega svoji, što god to značilo. Tek tada ćete osjetiti istinsku slobodu! Za sada, toliko od mene. Na pomolu su veliki događaji, i svi su komentari dobrodošli…