Otišla je poslednjim vlakom
sunce u očima njenim me oslijepilo
usne su joj mirisale na med.
Njeni brzi pokreti uznemiriše me do blaženstva
donijela je muziku mira i strasti.
Možda sam samo zamišljao
možda sam samo glumio, pretvarao se, lagao,
ali bila je tako zastrašujuća u svojoj jednostavnoj ljepoti
krala je moje misli i riječi.

S njom bih mogao dijeliti vrijeme, zrak, noć, jutro
mogao bih pobijediti udaljenosti od tijela.
Znam da nemam ni prava ni ovlaštenja da se borim.
Sada sam prvi put shvatio važnost želje
ludosti, boli, ludog nemira
kada ne možete učiniti ništa, kad je odlučeno ranije;
duplikat, glavni dvojnik, koji je uvijek bio ledeno hladan
pobjegao je u panici, ona i njen suđeni čovjek
taj varljivi osjećaj koji sam čekao cijeli svoj život.
Nisam znao što se događa, ne znam, ne znam, ponavljam,
ali sam shvatio da ću je ubijati noć po noć,
a to nije u redu, ja je nikada nisam upoznao,
nikad poljubio, nikada je nisam osjetio na sebi.

Vlak je bio izgubljen u magli zaborava
ruke su mi krvave, nemam oči, nemam lice
ja nemam srce.

Sjedim ispod mrtvog hrasta, nikada, nikada…