Milan Janković “Deset tisuća godina”

Deset tisuća godina

u linijama kalcija položenih

način su putovanja

kroz kiše suza purpurnih.

Od neograničenog

divlje misli su lutale

i istinu tražile,

ali nikad, stvarno pronađenog,

nije bilo mjesta

gdje bi mogli ostati,

zadugo, poput mene,

poput deset milijuna riječi,

što struje kroz vene,

želeći ih van pustiti,

poput duhova povijesti.

.

Vrlo malo ljudi

je ikada moglo vidjeti,

još manje i od njih

tko je mogao čuti pjesme,

i dovoljno jasno

osjećati svaki stih,

deset tisuća godišnjih

otkucaja srca što je otkucalo,

hrabro naprijed, kroz poluslijepe,

proročke muze.

.

Prolile se rijeke krvi

na svaki glas nijemi,

ispisujući bijele stranice,

po sudbini, kao poslanice,

koje će istina proganjati

dok se ne isprazne grobovi.

.

Kao sve izgubljeno,

tako je izgubljen njihov san…

Čini se i nade blijede polako

od noćnog bića koji voli dan,

koji ponovno je dodirnuo,

ili čak osjetio možda,

od strane nekih godina,

kao smetlar usamljeni,

svojeglavog bez leta

kojeg još uvijek snovi

za zemlju su vezani…

Koji ovdje, poput mene,

sluša deset tisuća godina

daleko u srcu od srca,

daleko u umu od uma,

u životu,

u olovci,

slično deset tisuća godina,

daleko….

Nema komentara za "Milan Janković “Deset tisuća godina”"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.