Sve jesenske noći su hladne

ali ova noć tuge je najhladnija,

samo još titraju slabasna svjetla,

avetinjski osvjetljavajući

kroz ogoljele krošnje drveća bescvijetne i

izbrazdane poljane duše.

Zadrhtaše slijepa slova

tiho jecajući u ovoj pjesmi

i bez svojega pravca.

Znam, eto, umirem u čežnji ,

boli su sve jače , ali pjesmice moja,

ti na tuguj u tami ,

i ne nariči o samotnim noćima

koje nikad nisu  bile njegove

i moje.

Ušuljat će ti se već sutra

neka nova ljubav u teme

kad ti svojim  snom usniješ ,

i kad ti  progledaš ,

ti i ja samo znamo

da nam je i mrvica ljubavi veća od svemira .

Velika poput Božje riječi.

Počini već , umorna moja.