Milan Janković “O ti prirodo, dužna si mi”

Rođen sam u sutonu stoljeća,

kad sunce, umorno od puta,

tone u horizont zlatni,

a mjesec, stidljiv i srebrnast izlazi.

,

O ti prirodo mudra,

duguješ mi uzdahe drveća,

žubor rasplesanog potoka

i mirise poljskog cvijeća.

,

Duguješ mi šapat vjetra,

koji miluje kose kao lišće,

a ne samo zagrljaj zemlje,

čvrst i gostoljubiv kostima,

koja podupire moje

nesigurne korake.

,

Duguješ mi pjev ptica,

koja odzvanjaju dolinama i planinama.

Duguješ mi zvjezdane noći u tišinama,

kada se svemir otkriva svojim tajnama.

,

O ti prirodo drevna,

duguješ mi svježinu kiše,

koja tuge i brige ispire.

I vrelinu sunca, koje pali nade,

čak i u najmračnijim danima.

,

Duguješ mi spektakl godišnjih doba,

ples lišća u jesenje dane,

obnovu života u proljeće

i tišinu zime ili toplu kišu ljeta.

,

Ali, prije svega,

prirodo si mi dužna,

mogućnost postojanja

u trenutku tvog stvaranja

ovog golemog i tajanstvenog kozmosa,

i biti dio, promatrati njegovu

misteriju i ljepotu.

,

Dakle, prihvaćam prirodo,

ono što mi daje

tvoje stvaralačko oko…

Iako je neprecizan i slab dar,

život, koji može

biti dobar…

Jedan komentar za "Milan Janković “O ti prirodo, dužna si mi”"

  1. Avatar photo
    julija
    26/06/2024 at 6:27 am Permalink

    Biti svjedokom stvaranja ljepote! Jedino je čovjek može osjetiti i to je ona vječna spona čovjeka i prirode.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.