27 lipnja 2024
Autor: julija
Kategorija: Uncategorized
Tonem svoju tugu
i jadam srce posljednjem piću.
Sjećam se večeri
cvrkutanja u pozadini,
kad nokti na mojim prstima
bili su počupani,
stežući cigle zida
na kojem bili smo naslonjeni.
Njezine paklene usne
i pljačkaški pogled,
drži zarobljenim moje sne…
,
Tu je bačeno ljubavno pismo,
zgužvano i umrljano suzama,
za zid pričvršćeno…
,
Kao u kakvoj bolesničkoj ponudi,
da nas od bijede oboje oslobodi,
gdje se možemo probuditi
i svaki dan za dim uhvatiti.
Predugo buljiti u sunce
koje tone u valove,
i prisjećati se vremena,
u kojem smo bili
vladari svjetova…
,
Pa sada…
Vino čini pjesmu, a ja,
ja samo zapisujem nesigurnim prstima,
da drvo je odimljeno, a bačva hrđava,
na mom jeziku…
,
Pitam se, ima li još alkohola
koji čini mrzovoljnim rikanje
starih osvajanja
i slave…
Nekako izgleda dostupnije
kad navučem svoj oklop ega
i bravure kovitlanja
iluzija sreće
u otvorenoj rani požude.
,
Smatram da je seks privlačnost usamljenih
koja pomuti mozgove,
koketirajući benzinom natopljenih
krpa između zubi za dojmove.
,
I još uvijek ne mogu shvatiti,
pravi način učiniti,
bilo što od svog života…
,
Osim da plastificiram to ljubavno pismo,
tako da mogu njime prerezati zapešća,
i dnevno iskrvariti
svaki osjećaj onoga,
što je moglo biti…
Nema komentara za "Milan Janković “Vino mi čini pjesmu”"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.