Na početku nenapisane pjesme
postoji boja koju svjetlo zahtijeva.
Sunce ju na svom zlatnom prijestolju skriva
puštajući da noću ne-riječi ju poplave.
,
U otegnutim redovima stihova tajne putuju,
u žamor što ga vještice u snovima šapću.
Boginja, u svom srebrnom ogrtaču budi se,
a zvijezdama tišina se nameće.
,
U ovoj tišini, taj mrak grli,
svaka zvjezdano obojena misao,
isprepliće se za stih jedini
u svom beskrajnom plesu što
može vrtlog osjetila isplesti.
,
I u tišini ovog nenapisanog trenutka,
radost duha svoju beskonačnost deklamira.
Za svaki stih što ga duša složi,
nenapisanoj pjesmi,
kraj predviđajući.