Pusta je sada moja luka
ni jedne brodice na njoj nema
tužno je srce, prazna je ruka
jesen već plače, zima se sprema.

Oblaci nijemi nebom plove
more šumi, zagrljaj šalje
pogledi zraku sunčevu love
pa korak krene kroz život dalje.

Dani teku, a luka samuje
tek koji val joj skute dira
posvuda se tišina čuje
a čežnja boli, ne da mira.

Godine se ko biser nižu
postaje to ogrlica duga
a brodice u luku ne stižu
u duši praznina, u srcu tuga…

Suzana Marić