Ne smatraju li kajkavski dijalekt često rustikalnom ostavštinom kmetova i seljaka, nedorađenim i neotesanim dijalektom kojim se izražava samo komičnost, stid, ironija zaostalih, nerazvijenih karikatura iz svakodnevice? Vrlo često kajkavski poprima obličje sprdnje ili ironičnog meketanja.

No onda dolazi Domjanić, uzor čvrstih dokaza i artefakata da je kajkavski dijalekt upravo jedna povijesna borba za slobodu jednog malog čovjeka i svih ljudi u ljutim ranama nepravde. Upravo je naš hrabri KAJ među plemićku svetu krv i ravnodušnost donio bunt, bunu, povijesnu borbu za pravicu malega človeka koji oće živeti tu i zdaj kakti človek, a ne marva.

Kajkavski dijalekt tu snagu, ozbiljnost i silovitost duguje upravo našem Dragutinu Domjaniću koji prije svega u poetici svojeg stvaralaštva  ispovijeda  ljubav prema dragom kraju:

„…Naj moja popevka zvoni

Po dolu i gaju

Po dragomu kraju

Od kojeg mi lepšega ni…“

[Pjesma Kaj iz zbirke V suncu i senci]

jednu ljubav prema dragim ljudima:

„…Tu brat mi je vsaki.

Tu doma sem taki…“

[Pjesma Kaj iz zbirke V suncu i senci]

i jednu ljubav prema riječi s kojom je ugledao prvo sunce na obiteljskom ognjištu svojeg seoskog doma:

„…Em nikaj ni slajše,

Ne čuje se rajše

Neg dobri i dragi naš kaj!…“

[Pjesma Kaj iz zbirke V suncu i senci]

U toliko intimnoj poetici Domjanić obrazlaže ovaj svijet u okvirima jednog značajnog i snažnog dijalekta kao raj koji je nekada davno spušten na zemlju da bi bio među ljudima i s ljudima. U pjesmama on niže u slatkim tonovima stihova i dijalektalno vrlo ugodnih rima, riječi koje već u sebi samima nose jednu ljudsku toplinu i jednu živu materiju nasuprot strogim i suhoparnim frazama.  On veliča, slavi i časti ovaj svijet na jeziku svojih djedova i pradjedova, na jeziku koji su jednom drevni preci ustoličili kao sveto otajstvo.

Raj je ovdje, samo ga je potrebno vidjeti i osjetiti:

„…Tak zlatno je sunce,

Tak vesel je svet,

Dišiju si rože,

Odpira se cvet…“

[Pjesma Popevka iz zbirke V suncu i senci]

I kada Domjanić pjeva o nekoj davnoj prošlosti, kada žali za jednim svijetom koji umire i odumire kao tkivo koje je dalo svoje najbolje dane i godine, on zapravo povjerava svojim stihovima vječiti trag onog davnog, duhovnog i drevnog koje ne može iščeznuti i biti vjetrom odneseno.  Osjeća se u tonu njegovih pjesama  strah i nepovjerljivost prema vremenima koja dolaze, jer raj je poput bjeline snijega, nevin i čist, a novo vrijeme otapa tu nevinost i čistoću.

„…Tali se sneg, tali,

belina mu se muti,

po črnoj zemlji pak

su trudni pošli puti.

I vse, kaj v miru se

pod belim snegom skrilo,

odkrito pak je vse,

i tužno, kak je bilo…“

[Pjesma Tali se sneg iz zbirke Po dragomu kraju]

Izrazito jaka sentimentalnost obiluje njegovim pjesmama kao i slikovitost u izražavanju prizora seoskih idila. Duh njegovih radova ima vrlo snažne naivne tonove koji podjednako obiluju slikovitošću i melodioznošću.  Njegove pjesme same po sebi izražavaju sve moguće varijacije i mogućnosti ritmičnosti i melodioznosti. Nije ni čudo da su neke od njegovih pjesama uglazbljene ističući time ton, ritam i melodioznost koja je već pri pisanju pjesama postojala i nakupila se među stihovima. Melodija njegovih pjesama za gluhe ostaje gluha, za  nijeme nijema, a za trezvene razborita, snažna, ljubopitljiva,  idilična.

„…Tihi poldan kak da spi,

nigde glasa čuti ni.

Zginuli su z žita vali,

oblaki na nebu stali.

Klinčec štel bi zgoret v travi,

zvončeki sad tak su plavi.

V šumi tiči vsi mučiju,

guste grane ne šumiju.

Vse je, kak da čeka kaj:

dol i polje, breg i gaj.

A i nebo je tak čudno,

kak da nekaj senja budno…“

[Pjesma Tihi poldan iz zbirke Po dragomu kraju]

Repertoar domoljubnih motiva Domjanić izražava u vidu  posebne sentenciozne ljubavi koja ostaje neprežaljena u stihovima mekanije jezične građe. Domjanić naprosto dozira pjevnost svojim stihovima do razine gdje postaju molitveni reci na svetom oltaru u litanijama po pučkoj dekadenciji. Ima li doista snage i prostora u tom dijalektalnom imaginariju s kojim Domjanić tako spretno operira?  Svakako da ima; pogotovo u spretnom sadržajnom i stilskom oblikovanju okvira impresionizma i simbolizma.

Svijet kojeg Domjanić zamišlja u svojem opusu jednostavan je svijet  idilične atmosfere gdje svatko ima svoje mjesto, gdje za svakog postoji prilika, radost, mnoštvo mogućnosti samoostvarenja.

Jedna idila koja nikad neće nestati iz tog naivnog kuta pod nebeskom kapom.

„…Tam je za vsakog sunca,

tam je veselja za vse,

briga te, kaj je tu dole,

gdo ti tam gore kaj sme?…“

[Pjesma Tičica i ja iz zbirke Po dragomu kraju]

I rijetko koja poezija poziva na takav neprisilni pacifizam u toliko lijepim, mekim i ugodnim tonovima kao Domjanićeva dijalektalna poezija koja je nekad porazila gospodare i uzničare, a sada i tvrda srca onih koji u tom raju na zemlji još uvijek nisu osvijestila ljepotu i potrebu da se za svaki trak sunca kaže „Fala“.

„…A ti si v srce mi

Tak puno sunca dala.

Kaj morem ti neg reć:

Od vsega srca Fala!..“

[Pjesma Fala iz zbirke Po dragomu kraju]