„Čovjek koji nije mogao šutjeti“ kratkometražni je hrvatski film nominiran za Oscara u kategoriji kratkog filma. On je puno više od 13 minuta svog trajanja jer to je film o kojem se još dugo nakon što ga se odgleda razmišlja.

Tko je, dakle, čovjek koji nije mogao šutjeti?

Taj čovjek je bio pokojni Tomo Buzov, otac koji je idući u posjetu svome sinu, vođen ljudskošću i vojničkom čašću, želio zaštititi tuđeg nemoćnog sina, zauzevši se za njega naivno vjerujući da riječ razuma ima odjek jači od oružja.
Tomo Buzov bi mogao biti rijetko tko od nas, ali svatko od nas mogao bi biti čovjek koji ne može šutjeti. Zatvarati oči pred nepravdom jer se ona ne događa nama znači tolerirati ono što nije prihvatljivo. Od nepravde nitko od nas nije pošteđen, samo je pitanje koliko nepravda pogađa i koji aspekt našeg života degradira ili ga ugrožava. Dakle, svatko od nas u nekom trenutku može postati slab i nemoćan pred drugima, a nepravda koja se događa drugima može se dogoditi i nama samima. Ipak, kad bismo osvijestili da je i nepravda što pogađa druge – nepravda koju treba ispraviti već bi to iskorak ka boljem društvu i pravednijem svijetu.
Nulta tolerancija na nepravdu je ideal, koji nas usmjerava kako da postanemo ono što želimo biti. Bitka za pravdu je usamljena borba, a snaga pojedinca u suočavanju s njom – nedovoljna. Najglasnija tišina je šutnja. Stoga, poistovjetiti se s nekim u njegovoj borbi za pravdu i dati mu ruku založivši se za njega herojski je čin. Biti heroj nekome ne znači spašavati svijet niti se boriti s vjetrenjačama, već biti Čovjek.

No, onaj koji nije imao nikakvih moralnih dvojbi oko toga da bude Čovjek, već je žrtvovao svoj vlastiti život za tuđi – ne smije biti zaboravljen.

Moralne dileme u vrijeme konformizma čine se sasvim nebitne. Točan odgovor na testu morala ponekad ne postoji, ali postoji prihvatljiviji i manje prihvatljiv, baš kao što postoje teška pitanja s teškim implikacijama i ona manje teška. Prihvatljiviji odgovor na moralnu dilemu nije uvijek odgovor koji drugi žele čuti, a manje prihvatljiv je ponekad onaj odgovor koji sami ne želimo čuti. Stoga u sukobu osobnih vrijednosti i očekivanja drugih nerijetko odabiremo onaj jednostavniji put, a to je onaj koji odabire većina, jer – lakše je stopiti se u masu i biti nevidljiv, nego iskoračiti iz nje i stati nasuprot jer to znači suprotstaviti joj se.
Ako znamo da su moralne vrijednosti od esencijalne važnosti i za pojedinca i za društvo u cjelini, tada je jasno da su moralne dileme puno više od pukog preispitivanja kako se postaviti u određenoj situaciji. Moralne su vrijednosti temelj savjesti kroz koju razvijamo empatiju, a empatija nam na osobnoj razini pomaže da razumijemo druge i suosjećamo s njima pa čak i da se stavimo u „njihovu kožu” kako bismo shvatili ono što oni osjećaju.