Magla oko mauzoleja,
naginje ka destrukciji.
.

Osluškujem čestice
nuklearnog oružja u –
svojem srčanom ritmu.
.

Gravitacija me tjera ka –
poniranju u psihoanalizu.
.

Na veliku žalost, bliskih,
dragih mi, ljudskih bića..
.

Moja je podsvijest iznimno
turobna, suicidalna i crna…
.

Ondje se ne skrivaju nježne;
note predludija, glas slavuja.

.

Snatrim detonaciju poremećaja-
ličnosti, depresije i anksioznosti.
.

PTSD svojevrsno upravlja mojim –
intelektualnim kapacitetom, voljom.
.

Usprkos kolapsima raznih
(ne)mogućih sentimenata.
.

Nadalje čuvam onaj sitni
– dio pobožne smjelosti…
.

Nekakve utješnosti, pronicljive te-
kreposne aure, izražene hijerarhije.
.

Tračak nade, kako će ipak-
makar jednom, biti ugodno.
.

A životarenje ostavljam po strani.
.

Takva grubost, vuče unazad,
poništava zalaganje za bolje.
.

Ne mogu ratovati protiv blijedih-
vjetrenjača, odvest će me u grob.
.

I to, uvelike, prije svoga vremena.