Omer Ć. Ibrahimagić: “Pjesmovite priče”*

Dok proza vapi za publikom, poezija raste u samoći.
(Nedžad Ibrahimović)
,

Vrijeme je neizumiteljsko i plošno.
Znanje ne potiče horde već one uzmiču i bježe, sleđene kontekstom.
Osvijetljene škrtom svjetlošću plemenskih vatri,
ohrabruju se da stalno prave korake unatrag,
uporno pokušavajući dostići sanjani prag pračovještva.
.
Promjena je postala konačna: stanje je nepromjenjivo.
Zato poezija više ne predstavlja poziv i posao.
A sramotna je i kao hobi.
.

Začudo, i dalje se očekuje njeno stvaranje,
ali isključivo u pauzama između zalogaja,
u terminima boravka na wc-šolji,
u rijetkim pasažima, znalački sakrivenim od ogoljenosti života.
.

Začudo, plodovi niču, nasumice i stihijski,
unatoč tlu oslobođenom od poticaja.
Izgledaju prirodno.
I niko im ne može zanijekati mirise i slast.
.

Stoga se čini mudrim pisati pjesmovite priče.
Takva poezija, ispisana i složena u formi proze,
privlači više ušiju i očiju,
kujući ih za oslobođeni tekst,
samo naizgled pričalački.
.

Volšeban manevar.
Izdresirani mozak tako često i ne prepozna kako čita pjesme,
jer bi umakao već na trećoj strofi, pobjegao „glavom bez obzira“.
Obogaćena tom prohodnom poezijom, duša je svakako na dobitku:
traži još i još usprkos tlaki birokratski proračunatog trenutka.
.

Korisna je ta prevara za sve: dobitak je blagorodan i neizmjerljiv.
Broj prevarenih, čak i varljiv, suštinski opravdava djelo(vanje).
Na pitanje trebaju li nam takva čitanja, utješim se razrješenjem:
„Bolje ikakva nego nikakva!“

                                                     .
* Naslov pjesme je inspiriran naslovom jedne od knjiga Nijaza Alispahića

Nema komentara za "Omer Ć. Ibrahimagić: “Pjesmovite priče”*"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.