Netko jednom reče, da je snove potrebno snivati

a pitam se

kamo da ih smjestim kada ih gomila razvlači

u nedogled svojih života postavlja

kao spomenike pod kojim nikada cvijet ne ostavlja

Tko ukrade život, a da ne pita čiji je

pitanja koja nemaju smisla i ne pitaju se

Oronule godine puta niti ne znaju

da li su trajale,  proživjele,

a u prahu nestale

U utrobi stvori se život,

a kada ugleda prvu svjetlost zažali

makar niti riječ ne progovori

Pokušava se vratiti u toplinu gdje je nastao

otrgnut kao list sa stabla što prvim snijegom trune

ipak ustane kao svako biće

uspravi tijelo pogledom do neba

zamoli onog koga treba i suze mu pokloni

a pita se

zašto se rodi

u životu gdje ništa nije sveto