Drhturi samotna jedna breza
na vjetrometini desetljećima,
na vrhu pustog brijega.
Lišće je na počinak poslala
krupne kapi kiše  slijevaju se
golim bijelim granama,
kao da suze teku za pupoljcima
onim mladim  proljetnim.
Magla gusta najčešći joj gost
s kojom šapćući prebire sjećanja,
gavrana poj jedina joj glazba
što čuje u ispletenim gnijezdima
mada  bi ona  rado pastoralu slušala .
Tmasti oblaci jure iznad gole krošnje
što samotnjak ,sjevernjak vjetar ih goni ,
ne zamjećujući njenu usamljenost
i rado bi ona da se u krošnju zapletu
pa makar šutnjom da tjeraju tugu.
Imala je ona na padini prijatelja draga
vitkog i visokog jablana
što šušteći lišćem kratio joj je dane
i zajedno noću brojili su zvijezde.
Suviše je vitak i ponosan bio
vrijeme vjetrova ga je slomilo,
ostala je sama sa gavranima u granama
zato sada pušta tješiteljicu kišu
da plaće sa njom po uvelom lišću
i granama ispucanim od vremena teških.
Sjećanja je pospremila u korijenje
da se samotna njima hrani
kad pupoljci krenu s proljeća.