Budim se noću, u praznoj postelji,

sam na kraju svijeta i mislim na dane

kada si ostavljala  mirise svoje kože

na mojim čaršafima,

jedanput ili dvaput nedeljno

govoreći,

Uzmi moje srce

i učini da budem sretna

Dani, kada se nismo plašili

samoće ni bola, ostavljeni

kao otpaci i starudija

polahko, kao drevni gradovi,

umiru u našim sjećanjima

Ako nekada pozeliš

da osvjetliš tamu mog neobičnog srca

izgubljenog među bezbrojnim

vođama moje generacije

nemoj mi postavljati pitanja

pokušavajući da otkriješ

male istine skrivene u mojim pjesmama

jer to komplikuje stvari

Linija  koju je sudbina uspostavila

između naših zivota

nije se prekinula ni nakon svih ovih godina

beskorisnog traganja za

novim početkom

I tako zlostavljamo sami sebe

ne dozvoljavajući osjećanjima

da razbiju gipsane maske

i vrate iznevjerene nade

u naša srca, bez straha

da postajemo slabi

Cijeli zivot stavljam u ovu pjesmu

pokušavajući da smjestim

u realne okvire izmotavanja

koja klize kroz moje misli

A sad kada sam ponovo dovoljno čvrst

da vratim stvari na početak

mogu dopustiti sebi

da još jedanput osjetim

kako je voljeti i biti voljen