klečim do nogu svoga života

niti pogleda ne usmjeravam prema njemu

hodam na laticama što zovu se dobrota

i riječ za riječju nižem, ali nijemu

 

da

moglo je biti ono što nije

tko je znao prije svijeta nego ugledah

a sada ponore i ogledala tražim

da bolje će biti, a nikada bijeda

 

zbog riječi me optuže što izrekoh životu

na Golgotu da me stave na moju sramotu

u tamnicu dušu da mi zatvore

a duh moga srca pod nebom uvijek se smije

 

zglobove mi slomiše

a um ide dalje

ubirem i posljednja krila ptice

da se vinem u nebo

jer tamo zauvijek ostajem

 

ne lomite mi život jer samo njega imam

ma kakav god bio u snovima ga čuvam

optuženog od drugih

za sitne mrvice crnoga kruha