Vlad

samuje često draga moja
velika je kula
a odaje prazne
kako da ju volim
kako da ju štitim
kada tek s mjesecom
njoj ja mogu doći

*

dao bih joj boje
sunce bih joj dao
zagrlio cvijeće
da njoj zamiriše
milovao njenu kosu
plavu
ljubio joj usne
dok  tiha je i
snena
ali kako mogu preskočiti
pakao neživota svoga
kako da ju volim
kako da ju štitim
od samoga sebe.

*

                                                 draga

Samujem često, velika je kula
mrak vlada svuda, odaje su prazne
kuda god pogledam, samo vlaga trula
al iz tmine čujem riječi tvoje mazne.

*

Dao bi meni boje toplog juga
molio cvijeće da meni miriše
budio bi ptice da me mine tuga
silio bi more da za mene diše.

*

Ti bi meni nježno rasplitao kose
ljubio me strasno dok tiha sam i snena
šaputao riječi što utjehu nose
oteo iz kandža tegobnih vremena.

*

Pakao bi htio preskočiti za me
odvesti me negdje gdje čuje se smijeh
palio bi iskru u samom srcu tame
u vrelu bi ljubav pretvorio grijeh.