Mi, djeca sela slavonskog  ništa imali nismo, a sve je bilo naše. Gledam sliku otate moga, onako, sa gustim brkovima, smrknut k’o da su mu štogod ukrali, a ne da slikaju njega i omamu za one životne slike što vise ponad kreveta u prednjoj sobi. Gledam ga tako i mislim  kako ispod tih obrva gustih, crnih i brčina što usta skrivaju, kako je ogromna dobrota, u otate moga i ljubav za jedinicu, unuku njegovu. Sjetim se one veste crvene, crvene ko trešnje kasne, crvene k’o krv guske kad  se stvrdne, ono jutrom nedjeljnim  il’ za svetke dok se voda grije za pofurit perje. I baš tu, takvu vestu kod Pepike u dućanu vidjela sam, a otata moj dobri vreću krumpira nagrabio u zadrugu vozio prodao i vestu mi kupio. Otata moj tako smrknut na slici kao da su mu ukrali štogod, a prepun ljubavi za unuku prvu njegovu.