Kao dječarac koji zmajeve vjetru pušta
razigran, raspjevan, zaneseno me gledaš.
Pitam se što te toliko u trenutku u mladost vraća
što je to što dušu tvoju uzburka burno?

Dodirujem ti lice poljupcima, lagano, ovlaš,
a blažen smiješak titra ti ispod trepavica.
Uživaš, govoriš ispod glasa
da trenutak glasom ne oskvrneš,
a čarolija se kovitla i više ne znam
da li je stvarnost, da li si tu u čijem krilu
moje podrhtava tijelo?
Više ne znam kako je moguće i koja sila
pokreće sva naša čula, naše ruke,
tijela koja ništa ne pitaju znajući
da uzavrele osjećaje nije moguće
bez ispunjenja ostaviti.
Darujem ti sebe kao nikome prije,
i kradem te, kradem više nego ikoga prije,
do zadnje kapljice znoja kradem tvoje tijelo,
tijelo muškarca s osmjehom dječarca
koji zmajeve vjetru pušta razigran.

11.01.2013.