Zbirka  pjesama Nere Pavičić, Album iluzija sastoji se od četiri ciklusa; Neman i vila, Zima, Poigravanje mašte, Ljubavne iluzije.

Neman i vila je priča u stihovima o odrastanju, sazrijevanju psihe, hrabrosti djeteta koje je prerano moralo zakoračiti u svijet odraslih, koje na svjesnoj razini još ne razumije što joj to krade djetinjstvo, ali osjeća da iz te stvarnosti mora pobjeći u svijet bajke, u njoj naći utočište o čemu će godinama kasnije progovoriti stihovima.

Kako u svakoj bajci dolazi do metamorfoze, tako se i u ovim pjesmama djevojčica pretvara u vilu, vila zanemaruje realitet na koji ne može utjecati i vodi djevojčicu magičnim putem sna i od tada djevojčica živi svoj paralelni život.

Vila nema velikih moći, ona se ne zna oduprijeti nemani, ona samo ublažava tugu i strah.

Neman je potpuna osobnost; snaga, duša i um.

/Neman/

 

Budi se zvijer

spava vila.

Troglava neman.

Jedna glava pamet

druga srce, treća duša.

Sudbini se klanja.

 

U dječjim očima neman je moćna, snažna, ali djevojčica ne određuje njezinu etičnost jer dijete tog uzrasta još ne može definirati pojmove etike.

Ono samo vidi da je vila beskrajno tužna, zatočena, da skriva svoje suze, da grli prazninu dok joj tople oči „staklom nisu postale.“ Svojim strahom vila neman hrani.

/Kuglice straha/

 

Vili suze ukrala

kuglice straha

u zjenicama ostavila

vila ih čuva

nemani da budu hrana.

 

Vila, zaštitnica i pribježište, ovija djevojčicu maštom i vraća joj ono što svakom djetetu pripada- igru.

/Vila/

Više ne ispunjava tuđe

nerazumne, divlje želje

malena djevojčica se igra.

 

Kakva bi to bajka bila kada ne bi imala sretan završetak? Nakon svih tuga, strahova, bježanja, djevojčica postaje djevojka,  hrabra, samosvjesna mlada žena koja svakoj nemani pa i vlastitim avetima, može gledati ravno u oči. Sama autorica završenu metamorfozu opisuje u epilogu ovog ciklusa;

Postoji jedna mala djevojčica koja se skriva

jedna vila s osmjehom anđela i pogledom prijatelja

jedna neman moćnoga uma

jedna žena s mračnim strastima i velikim potrebama.

Kad se sve one upuste u borbu za prevlast

nestašna iluzija samo iščezne i dođe na svoje mirno mjesto,gdje su svi pomireni sa svojim ulogama

gdje vlada sklad…

U ciklus pjesama Zima, autorica nas uvodi crnim bojama. Stihovi su teški i mračni, obasjava ih crno Sunce dok se neki klaun u mislima zlurado ceri.

Ponavlja se postupak pjesnikinje iz prethodnog ciklusa. Sama, nemoćna, izgubljena, ona klizaljkama juri u magičan svijet svoje ledene bajke./Klizaljke/

I boje njezinog nutarnjeg svijeta se mijenjaju. /Boje zime/

Zima prestaje biti samo izvor tuge i sjetnog raspoloženja. Lirski subjekt i priroda stapaju se u cjelinu, emocija i zimski pejzaž postaju jedno, ledena bajka postaje živa, dinamična, razigrana.

Zima dobiva osobnost, karakter, mijenja svoja lica. Sad je ona zaigrani, zaljubljeni prosinac da bi trenutak kasnije postala bijeli ljubavnik.

U pjesmama ovog ciklusa. osim ciklične mijene godišnjeg doba, nalazimo i razmišljanje o protjecanju vremena, o prolaznosti koja završava cvrkutom ptičice koja naviješta novu mijenu- proljeće.

Treći ciklus pjesama Poigravanje mašte kao da je nevidljivim, nesvjesnim nitima povezan s prvim ciklusom. Djevojčici je ukradena igra i sada se odrasla žena igra svojim iluzijama. Igra postaje dominantan motiv ciklusa i dotiče mnoge osjećaje i zbivanja./Igra rijeke/Igra tajni/ Igra svjetlosti/Igra dodira/…

Sve te igre su impresije o životu koji tiho prolazi. Autorica u njima sudjeluje pasivno, kao promatrač, iako je jasno da ona određuje pravila svake igre.

/Igra tišine/

Na kraju dugog šetališta
jedna klupa

topla večer
grli rijeku

prolaze šetači
drže se za ruke.

I ljubav je dotakla autoricu ovih pjesama pa je ona osjećaju ljubavi poklonila četvrti ciklus, Ljubavne iluzije. Nema u tim pjesmama naglašene čulnosti, emocija je nježna, zatomljena, ispunila je duhovnu dimenziju. Od ljubavi autorica očekuje povjerenje, utočište, stalnost. /Egoizam/

Kad mi rane zacijeliš

ostani kraj mene

kad mi dušu nahraniš

ne idi nikud.

 

Stoj u mom naručju

kao uspavani cvijet

samo za mene.

 

Ljubav je izvan stvarnih  zbivanja, ona nije filtrirana realnost, nego san, iluzija, što ne umanjuje njenu snagu i životnost. Ona se kreće snenim putovima imaginacije, živi svoju magiju snažno, postojano i uvjerljivo.

Pjesme Nere Pavičić su pisane slobodnim stihom, maštovitim, nadahnutim, konciznim   stilom posebne energije. Ponekad samo, kao prirodan odraz nadahnuća, autorica u stih unese rimu te se ona u stihovima pojavljuje samo u tragovima. Bogate slikom, pjesme izviru spontano, direktno iz srca i  nisu opterećene određenom pjesničkom formom. Izraz i osjećaj tvore skladno jedinstvo. Ono što odudara od jezičnog standarda, a što čitatelj mora primijetiti,   je česta uporaba takozvanog ruskog perfekta koji ne rabi pomoćni glagol. No, ovaj način izraza ne djeluje nezgrapno, nego doprinosi jezičnoj posebnosti cijele zbirke.

 

Marija Juračić, prof.