UzZvukTrublji
Uz zvuk trublji sam ustao. Nije da nisam želio već prostruja mi kroz glavu. Dan je odmora. Zamrznuto srce treba odlediti, natopiti svježom, vrelom krvlju, sokovima stvarnosti, vještih, bijelih dlanova. Rastvoriti požudu što išće prste koščate u sebi, ali neka me. Ustajem, otvaram kapke. Zeleno sjaji, grije crvene, neistražene obraze. Lasi joj plete uz svitanje magičnih lampi što gore neonskom bistrinom.
Jesam li gospodar njenog tijela ili rob svakodnevnice?
Možda sam lutalica noću koji je traži dok trči i ne okreće se unatrag.
Šuma je bila posuta srebrnim prahom, ustreptalim iglicama kojima se odavala. Svježina rijeke joj je milovala prepone. A ja, jesam li ikada bio u Njoj. Iskreno, stvarno ili tek kroz san se okrznuo o grudi joj propupale.
Trublje me zovu a ja blijed još uvijek sjećam se nje dok je mjesec plakao kroz okove utamničara. Ne boj se, vješto sam se znao verati uz ogradu do tvoga prozora. Promatrao te kao pahulju snijega. Tako bijela, tako snena, a opet u koricama moje crne knjige.
Sjećaš li se moja malena u noći dok smo oštrili poglede? Ti na tvrdosti si providjela. Zanio sam te na bok, uzeo straga, strasno. Ipak si ti moja srna plaha.
6 komentara za "UzZvukTrublji"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.