Slučajan susret zatekao sjene;

Otkud u predgrađu polutamnom ?

Tvoja riječ brzinom lasa krene

I već si u laganom hodu sa mnom.

 

Možda bi i prošla kraj mene šutke

Da nije jezik pauk brzoplet.

Ja prestar sam za sudbinske trenutke,

Hrabrost Ikara i Feniksov let.

 

Mali razgovor duhova u noći ;

Zima je – ti bi proljetne kiše

I hoćeš opet tom ulicom proći

Ližući kišobrane slatkiše.

 

Klize tvoje riječi zmijolike;

(Preko srca) od nogu do glave.

Otkud gore vatre tolike,

Otkud rijeke koje svijet plave.

 

Ne spominješ život poslije mene,

Zar si me čekala tu iza ugla.

Odvijek su nas spajale sjene,

 Spašavao mrak jaz od rugla.

 

Osmijeh drže nevidljive niti

( Makar cijediš  tople riječi )

Lete šišmiši, blješte stalagniti,

Hladna pećina iz mraka ječi.

 

U snijegu male vesele  stope,

Pa tim putem smo mi zimus išli,

(Kao da ćemo sutra ići opet)

Mi smo se već srcem mimoišli.