Samoća ju je ubijala, a nije znala kako da se izvuče iz tog labirinta tuge, samosažaljevanja, bijesa i nepregledne pustoši. Počela je čitati kao nikada prije. Knjiga za knjigom samo su se nizale, ali ništa se u njezinoj svijesti nije mijenjalo i dalje je ostajala prazna kao ispuhana lopta odbačena na smetlištu. Tog je dana jutro najavilo kišu prvim grmljavinama ljeta. Još jedan dan kada bi bilo bolje ostati u krevetu i cijeli vikend prespavati uz dovoljnu dozu tableta za spavanje. Nekim njoj neshvatljivim čudom ustala je kao da prkosi sama sebi. Bosa je prošla hladnim pločicama do kupaone i začudila se kada su joj stopala posvjestila da hoda, da osjeća, a mjesecima nije ništa osjećala, ni vrijeme, ni nevrijeme. Zrcalo joj je odgovorilo upitnim pogledom i kao da se blago nasmiješilo. Ona kao da neku drugu nepoznatu osobu promatra razmišljala je kako ta tamo u ogledalu izgleda puno starije od nje. Ta druga ima neurednu kosu, za malo do pola dužine izrast crne, a ostatak neke neodređene žuto-smeđe. Ispod njenih očiju, one u zrcalu, podočnjaci su se crnili kao da ih je netko pofarbao. Usne ispucale, suhe, bez boje, bez života. Gledala je tu osobu tražeći bilo koji znak ljepote. I vidjela ga je u dva zelena jezera. Uronila je mislima i slike su se počele nizati.

Bila je jesen. Najljepša jesen koju je ikada mogla zamisliti. Boris ju je čvrsto držao oko ramena kao da se bojao njenog bijega iako ona nijednim znakom nije davala takve naznake. Bila je sretna. Lišće je lepršalo oko njih, zasipalo ih kao mladence koji iz crkve izlaze pod laticama ruža. Tada je znala koliko je sretna u tim čvrstim rukama slušajući sve prijedloge za njihov najsvečaniji dan. Pristajala je bez puno razmišljanja, pristajala je jer njegove su ideje bile kao bajka. U nekim je trenucima imala osjećaj kako na svijetu nikoga nema osim njih dvoje. Nije to bio ludi zanos, ne nije, oni su se voljeli iskreno bez velikih riječi. Ponekad im je bilo dovoljno samo se pogledati i prasak smijeha bi ih okružio kao plašt koji ih čuva od sveg zla ovog svijeta. Odabrali su najljepše mjesto za izreći, za potvrditi ljubav do kraja života. Prolazeći uz to jezero koje ih je spojilo, jezero koje im je darovalo najljepše trenutke znali su da će svoj zavjetni da upravo na tom zapisati. Vrijeme je curilo, doslovno. Kiša se spremala tih dana prkositi njihovoj sreći, ali njoj ništa nije moglo pokvariti osmjeh i radost u srcu. Ostala su još dva dana. Sve je bilo spremno, još samo da on protulumari taj bezvezni običaj opraštanja od momaštva sa svojim društvom. Nije ju smetalo, ali kada je o tome razmišljala kao da je ipak neki trn bio zabijen u njen dlan. To javno pokazivanje gubitka slobodnog lutanja, slobodnih izlazaka za nju je bilo više pomanjkanje sigurnosti u čin na koji su se spremali nego na nekakav oproštaj od momačke slobode.

Pogledala se ponovo, suza je suzu stizala iako su oči nekom ljutnjom sijevale. Pa zar se baš svaki dan mora svega sjećati.

Zaspala je tu noć dosta kasno očekujući da joj se javi nakon tuluma sa društvom, ali nije. Nije ju zvao ni u rano jutro pa je prilično uvrijeđena zvala ona njega. Mobitel nije bio uključen. Ljutnja se povećavala spoznajom da spava kao klada, a ona napeto čeka njegovo javljanje. A onda je zazvonio telefon. Razmišljala je da li da ga pusti čekati no nakon trećeg zvona nije odoljela, željela ga je čuti. Podigla je slušalicu i… ni danas se još ne može sjetiti što se dogodilo. Kada je došla k svijesti ležala je na podu sa povećom kvrgom na čelu. Još uvijek nesvjesna sebe ni liječnika, roditelja koji su kraj nje klečali samo je izgovorila njegovo ime.

Nakon pet dana u crnini pod sedativima spustila je crvenu ružu na njegov lijes. U novima je pisalo: „Noćas, negdje iza ponoći smrtno su stradala dva mladića od … godina. Zbog ne prilagođene brzine, a pod utjecajem alkohola zabili su se u betonski zid podvožnjaka na Miramarskoj ulici“.

Jutros grmi, kiša je počela svoj ples, a ona je odlučila. Sredit će kosu, obući najljepšu haljinu, obuti crvene cipele visokih peta. Staviti crveni ruž na usne i maskarom istaknuti ljepotu tih zelenih očiju. Uz put prema groblju kupit će crvenu ružu. Odlučila je sve će mu reći, baš sve što ju ljuti, sve zbog čega je već godinama izgubila sebe. Na njegovom će grobu uz ružu crvenu ostaviti i svu ljutnju.

Na povratku će popiti kavu u svom starom kafiću i krenuti u sasvim novi život.