Padaju teške kiše

dok, sjedeći za starim prašnjavim stolom,

posmatram tvoje fotografije

pokušavajući da oživim dane

sačuvane u pjesmama drugih ljudi

Mogla si me voljeti

da sam ti ispričao svoju prošlost

Na žalost nemam dovoljno podataka

Ostali su u stihovima

koje sam poklonio nepoznatim djevojkama

dok su slušale U2

na željezničkoj stanici u Budimpešti

glasnije od vatrenih kočija

Sad sam stranac

svom vlastitom zavodljivom srcu

u koje ulaziš bez kucanja

govoreći romantične riječi

mijenjajući ono što je zapisano

zvjezdanom prašinom na mojoj koži

Pališ cigaretu

spremna da iznova počneš

sa pričama,

koje smo zajedno donijeli

iz teških vremena,

ništa ne zadržavajući za sebe

Moja ravnodušnost te razdražuje,

a ja samo hoću da znam

kakav smisao imaju melodije

koje vjetar šapuće

mojoj duši