Ljulja se glava – plutača na vodi,

Čovjek sam umoran, slab i ukrotiv,

Struje me nose, danas nisam protiv,

Mirim se sa svijetom – i to godi.

 

A tako je tužna riječ svejedno

Mrtav sam koliko je ona živa,

Sad je nebo prekrila duga siva

I znam da neće nestati odjednom.

 

Ravnodušnost je i oklop i kazna,

Bez pukotina ni svjetlosti nema,

Ništa nije inspiracija, tema,

Tek ljulja se glava – plutača prazna.

 

U hipnotičkom ritmu kaplje kiša,

Satima slušam njeno doviđenja

I bio bi vrhunac uzbuđenja

Besmislenog dana da se utiša.

 

Pršti od života kukac u travi

S njim bih rado mijenjao mjesto,

Ma dao bih svojih godina dvjesto

za jedan dan leptira – jedan pravi.

 

Nebo i zemlju sad spaja “svejedno”

Ravna crta za sve što umre kriva,

Dolazi noć, u plaštu jutro skriva

Još uvijek mog čekanja vrijedno.