Noćas hladno je

noćas kasni proljeće

i neka vrata se zatvaraju

Odlazim

a ti ostaješ

skrivena iza prozirnih haljina

Godinama

sam se privikavao

na činjenicu da ti nije stalo

do moje ljubavi

Voljela si da  dodiruješ

moju golotinju

ispod kišnog mantila

jer te to uzbuđuje

poput vožnje zatvorenih očiju

Bio sam utočište

za tvoju čežnju

dok si bacala moje riječi

kao iznošenu haljinu

o kojoj ne razmišljaš više

radujući se nekom novom poklonu

Noćas popuštaš

možda zbog proljeća i

dozvoljavaš mi da  bez kucanja

uđem u tvoje srce

i vidim gdje si ranjena

Noćas hladno je

noćas kasni proljeće

neka vrata se zatvaraju

i ovaj dan već pripada

prošlosti,

a uspomene, sve starije,

čeznu jedna za drugom