Ljetne kiše pune su bijesa,

Stoljećima snene, tren budne,

Ko neželjena djeca nebesa

Padaju kroz oblake trudne.

 

Neki divlji vjetar njih donese

U kapima sunčanom stranom;

Love ljubavnike bez adrese

I poljupca pod kišobranom.

 

Naglo spuste zavjesu na obzor

Otjeraju pokisle glumce,

Lopovski će kroz otvoren prozor

U kutke gdje ne može sunce.

 

Mali su gutljaj za zemlju suhu,

Sanjajući livade padnu,

Oku mrske i nemile uhu

Kad su na vrhu, kad su na dnu.

 

One su lokve i plitke bare

Bez njih rijeke lako teku,

U nebo idu vodene pare,

A tu se nakratko zateku.

 

Kapi tuge, prolaznosti sluge

U meni poštovanje bude :

Ne znaju, ne mogu biti druge,

Al’ se trude, tako se trude.