Predgovor

Sve prolazi, sve je trenutak. Brišu se i najdublji tragovi. Nestaju negdje u mraku vremena. Duboko svjesna krhkosti postojanja, Marija Juračić piše svoju petu zbirku pjesama Stope u pijesku bilježeći krhkost ljudskog trajanja.

Spoznavši da su prave vrijednosti ljudskog života ljubav i ljepota netaknutog, ona svoje rimovane katrene plete oko tih motiva.

Iako je emocija snažna, otkinuta od srca, ton njezinih pjesama nije plačljiv, njezin je izraz jasan, snažan, često blago ironičan. /Opsesija/

 

Ti si igra, i džoker u špilu

šum na srcu, sinkopa u bilu

ti si melem i u duši otrov

dah života i samrtni pokrov.

 

Ta njezina ironija, nonšalantni odnos prema boli, odmahivanje rukom, minoriziranje ljubavnih osjećaja ponavlja se u mnogim njezinim pjesmama, postaje njezin zaštitni znak i gradi prepoznatljivost njenih stihova.

/ Ljeto/

Sada slutim jesen, duge kiše
triježnjenje, okoštanje srca
malo suza, tja, ništa posebno
to tek tuga u dnu uma grca.

 

Nježno, a snažno, strasno, ali bez kićenih metafora, jednostavno, a lirski bogato, pjeva autorica o životu, njegovim mijenama, hirovima, oblicima, pojavnostima i pri tome uključuje svoj obrambeni mehanizam.

Pjesnički postupak je originalan. Dojam pjesme je obično zarobljen u jednoj misli, u jednoj emociji i oko njega se dalje rasipaju stihovi.

/ Noćas ću se prepustiti /

 

Ne umišljaj da zbog tebe gorim

ti si samo u prolazu bio

zastao si, odmorio malo

malo sa mnom iste snove snio.

 

Otvoreni duh koji promatra i upija život, uočava, analizira univerzalne ljudske osjećaje i ponašanje, nije mogao ne ostaviti traga u pijesku. Tako neki njezini stihovi dubokim individualnim proživljavanjem, ali bez gorčine, gotovo faktografski, bilježe vječite ljudske mane; jal, zavist, ljubomoru, izdaju, neiskrenost, ali i u tim pjesmama stvarna je emocija zamagljena simbolom i prepušta čitatelju da sam uroni u njezine pjesničke slike, da svoje iskustvo potvrdi napisanim stihom.

/ Kao Livingston/

 

Bijeli galeb na palubi sjedi

male čavke načele mu krilo

one žele da on let svoj skrati

da njihove horizonte prati.

 

Slijedeći svoje porijeklo i svoj život, autorica pjesničke slike gradi na utiscima koje nosi u sebi iz ranog djetinjstva, u sjećanju na snene, maglovite pejzaže, lutanja kraj rijeke i na slikama koje ju svakodnevno okružuju; moru, brodovima, sikama, galebovima, malim, uskim kaletama, mentalitetu i pjesmi dvaju različitih okruženja.

U povijesti književnosti rijetko nalazimo pjesnikinju kojoj nisu strane boemske pjesme. Marija Juračić često napiše takvu pjesmu.

/ Pijani Mjesec /

 

 Natoči nam čaše, bolje će nam biti

 zaboravit dane, noći one duge

na dnu naših čaša ja ne želim tuge

  tiho ćemo pjevat, dobro se opiti.

Budete li čitali stihove ove pjesnikinje, nećete samo uživati u njihovim slikama, u istančanoj melodioznosti i čistom ritmu, nego ćete uvidjeti kako se može sa životom razgovarati ozbiljno, ali s lakoćom, analitički, ali s razigranom bezbrižnošću. Nehajno, ugodno čavrljanje.

 

Božidar Pasarić, prof.

 

y„CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130130057“

ISBN 978-953-57597-0-6

Knjiga je tiskana u travnju 2013. godine.

http://webknjizara.hr/hr/component/virtuemart/?page=shop.product_details&flypage=flypage.tpl&category_id=5&product_id=254