Kad zgasnu stihovi
ti jaganjci života suptilni
i noći besane postanu
tek obični brojači zvijezda
tko će romantiku točiti
u amfore sjećanja pečatiti
potpalublje života njima puniti
i brodovima vremena ploviti.

Kad zgasnu krikovi duše
ti porođajni bolovi pjesme
i dani ravnodušni ostanu
kao maglovito jutro jesensko
tko će nostalgije oporuku
na papirusu oblaka pisati
u šumu vjetra obitavati
i vrijeme u škrinje uma spremati.

Kad zgasnu stihovi i pjesme,
krikovi što srce ih nudi
kako ću tebe voljeti
zagrljaje u krilu mjeseca nuditi
uzdahe kao oratorije skladati
čežnju kao vino točiti
kako ću, kako tada živjeti
sa tobom, bez tebe u meni.