Ne grdite. Mora biti tako!
Riječ ni ponos ne tratim badava.
Oteža i poniknu polako
Zlatokosa moja glava.
*

O kako jasno primam tvoje riječi
tuga je znana, nije samo tvoja
lako je njoj i vjekove prijeći
da odjek nađe u srcu istog soja.
*

Ne vuče me ništa ni selu ni gradu,
što da volim cijelim svojim bićem?
Napustit ću sve. I pustiti bradu
I širokom Rusijom otići da skićem.

 *

Poći ću na more i podići jedra
prepustit se vjetru da me nekud nosi
gledat će me zvijezde s neba tamna, vedra
osjećat ću noć u svojoj zlatnoj kosi.
*

Zaboravit ću pjesme i poete,
Zabaciti na leđa torbak stari
Jer vjetar u polju za probisvijete
Svoje ponajljepše pjesme ćari.

 *

Ostavit ću pjesnike i pjesme
upijati stihove života
valovi su morski kao česme
kao vrelo svih znanih ljepota.
*

Zaudarat ću rotkvicom i lukom,
I da zgranem plavu večer šalom,
Nos ću glasno useknuti rukom
I u svemu se praviti budalom.

* 

Mirisat ću solju i friškinom
smijati se tvojoj šali glasno
a vjetar ću ponuditi vinom
tvoje misli vidim tako jasno.
*

Od sve sreće moje srce bira
Pjev mećave i zaborav u smetu,
Zato što ja, bez tog ludog hira
Živjeti ne mogu na tom svijetu.

 *

Moja sreća u valu se skriva
letu ptice i plavoj daljini
na svakom sprudu ona svijet otkriva
bez toga hira svijet se pustim čini.

.

Marija Juračić ” Pisci, ljubav i ostale trice” 20I3. REDAK