ako umrem u prašnjavim noćima dok zvjezdani sjaj skriva Ljepotu Sunca poslužite se mojim tijelom kao zalogajom za jednog diva, ako vrijeme ne stane i odnese me zelenom kočijom na kraj rajskoga puta pronađite Anđele magije one što golicaju grijeh i platite im tri dinara za moje stope u blatu, nevrijeme meteora je tek rapsodija onoga što se sprema nakon uzavrelih usni što su me nekada navodile na draškanje jutra sa oštricom čežnje, ponekad je dovoljno biti tek putnik kroz šumske proplanke a svi će vam pokazati put, put koji vodi u grotlo nesvakidašnjosti, i dok jecaju breze i javori za svojim krošnjama tko će napojiti ratne konje što vuku topove koji žarko žele osvetiti svoje kćeri i sinove, pogledamo li još jednom stranputicom nestati će iskra Brižnje iz oka patuljaka u rudniku srebra ponekad sam tek glas u tami a ponekad bistrina jezera u zaljubljenoj osami, ne marim za bol i depresiju Planete i živih mrtvaca, tek nju tražim između dijamanata i staklenih poklopaca koji kriju pjenu mora što me okupala dok je zora nagoviještala novo vrijeme, predivno doba
//
12 komentara za "RapsodijaMeteora"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.