Mogla bih jutros biti gruba, zločesto gruba. Mogla bih ti reći sve što odavno čuči negdje u prikrajku mozga i kipi, kipi, vrije na laganoj vatrici kao višesatni blagdanski ručak. Kako bih samo mogla, a pokušavam biti razumna. Prečesto se pitam i razmišljam sa koliko karata sakrivenih tko zna gdje zaigraš svaku partiju u kojoj ja gubim, a ti se blaženo smješkaš jer sve si to znao ili si možda, samo možda kažem, najobičniji švercer kroz život. Dnevnu dozu zadovoljstva uzimaš kao propisan recept, između šest i dvanaest. Svako drugo vrijeme je zapravo nevrijeme što remeti ustaljeni ritual. Količina varira od trenutnog raspoloženja i dnevnih događanja prethodnog dana. Sve je to pozornica na kojoj lutke na koncu igraju svaka svoju rolu, dok ih prsti i znanje njihovog majstora pokreću, ali što se s njima dešava kada ih se u kutiju pospremi nakon predstave? Svaka u svom kutu svemira samuje i čeka novi dan. Tišina oko njih caruje, a glas je nestao čim se zastor pozornice zatvorio. Mogla bih jutros odustati od igre na koncu. Mogla bih publici ispričati svu istinu laži koju uporno osmjehom skrivamo. Mogla bih, da, da, o mogla bih samo da u meni još uvijek ne gore one vatre prvih dana naših lutanja. Da u meni još uvijek ne zvoni  smijeha jeka putujući preko brežuljaka naše gore, šuljajući se kroz ruševine starog grada koji pečat poljupca zauvijek čuva. Mogla bih baš jutros, mislim. Ako konce prerežem ostat ćemo samo mrtve lutke nekih sjećanja, a mi to zaista nismo. Zaigrajmo našu igru i danas pa makar i bez pljeska na ovoj najvećoj, životnoj pozornici jer samo tada smo ti i ja mi.

10.07.2013.