fotografija: Tonka

Nas dvoje, on maleno moje i ja promatramo kako se igraju malene vidre. U ZOO-u smo. Uvijek iznova i radosna i tužna. Nikada ne bih da nema tih ZOO vrtova vidjela dio tog prebogatog svijeta koji živi nekako usporedno s mojim životom. Foto aparatom bilježim posebne trenutke za vrijeme kada više neću moći obilaziti ni obične ni ZOO vrtove. Radost na licu, u pokretima užurbanosti da se stigne što prije od jednog do drugog kaveza kod njega je jasno izražena požurivanjem. Svako toliko dok ja fotografiram mlade vidre on me požuruje;“Idemo, idemo, hajde već jednom“ govori pun nestrpljenja žureći do lavova i medvjeda. Tamo zastajemo i pitanja samo pršte: „Zašto lav spava, zašto su lavice u drugom kavezu, zašto medo stalno hoda, zašto… zašto ..“. Bezbroj pitanja, a kao da odgovori nisu važni, sluša sa pola uha, rekli bi naši stari.

U ZOO VRTU
SA SVIH STRANA SVIJETA
RAZNO ZVIJERJE

Haibun-forma

POTOK

Vladimir Devide

Jednom sam, šećući se uz pokošeno sijeno pokraj ceste, izdaleka vidio djevojku s glatkom lanenom kosom; sa spuštenom glatkom kosom poput vode sto se preljeva preko obloga bijelog kamena u gorskom potoku kada god padne jaca kiša ili u proljeće kad se topi snijeg u brdima. Ne znam je li bila lijepa; samo sam na trenutak vidio velike modre oči. Poslije je vise nisam vidio i dugo sam, danju i noću, gledao tu djevojku s lanenom kosom.

Niz obli kamen:
voda gorskog potoka –
kosa djevojke.

Htio bih ubrati modrih cvjetova na livadi da ih upletem u lanene kose; cvjetove vodopije i modrih zvončića. Gdje li je sad ta djevojka s lanenom kosom? U Mliječnoj stazi još je uvijek samo odbljesak njezine kose. Samo je poneka vlat u zlatnim slamkama dozrelog žita. Samo se jedan pramen i sada slijeva preko obloga kamena u gorskom potoku, kada ga god probode mlaz zalazećeg sunca, sto se probio među stablima omorika.