Hodajući noću snom
onako iznenada mimoiđe me slika
znana sa dalekih horizonta.
Iz magle iza prostranih vidika
diže se obris srcu znan
što slikama životnim, ostao je zatrpan.
Iskradam se iz neposloženog albuma,
lebdim iznad razbacanih fotografija,
jednu izvlačim vidokrugu bliže
na njemu isti lik mašti znan
što u podsvijesti duboko je uklesan.
Dozivam te gravitacijom k sebi bliže
i kao gejzir ljubav i toplina se diže,
gle čuda, tu si meni sve bliže i bliže.
Hrlim ti u susret među cirusima,
čedno pružam promrzle ruke
umorne od čekanja tvojih zagrljaja,
dotičem te nježno ,usne na poljubac nudim
ali nježnost ta, fantaziju u maglu rasprši.
Vračam se prazna u album života
neprepoznatljivih lica i mjesta ostajanja,
samo tvoja slika znana još kraj srca.
Topla zraka budi me kroz krošnju jorgovana
a jastuk vlažan od suza
što prosute su hodajući snom.