kad suze natope prosjačke cipele

griju li dušu slomljenog života

bez sreće u mučnim koracima

noći li tuga dalje u njima

svaki dan u praznom ruksaku

sigurno mjesto pronađe čežnja

dok gladne misli na praznom jastuku

preuzimaju moć nedokučivog svjetla

gdje su vrata izlaza za tugu

na kojima bi trebalo pisati sreća

jesu li uvijek prazna pitanja

opstanak za trulež života

uzmi moj život mili Bože

na hladne hridi kao valove ga baci

ne znam više koji život da živim

dok u misli naviru sivi oblaci

okreni kocku sreće

 posljednju priliku mi pruži

 potrebno je samo malo vremena

da čovjek čovjeka nađe u tuzi

prije nego suze natope  prosjačke cipele