Bura

Hladnoća me opija
klizi niz kičmu lagano
do solarnog pleksusa
vrti spiralu vremena
i prvih stremljenja…

Bura udara u svom nesmiljenom bijesu ,čisti prljave ulice, još prljavije duše
nosi sve pred sobom , negdje već…
-U svom toplom kaputu ipak se zbijaš uz mene, ispod vunene kapice vire
samo crveni obraščići i leden vrh nosića.
-Nije neki dan za šetnju pomislim, al nije me briga, dok god se pripijaš uz mene
vjetar mi ne može ništa.
-Jedan veliki bor uz obalu ponosno se odupire buri, savija se , lomi, ali opet uspravlja
i šepuri pred olujom.
-Zastaješ, guraš me ispod mirisnih iglica ,naslanjamo se na golo deblo …ljubim ti vrh nosa
grlim obraze rukama, grijem ih, ljubim promrzle usne do krvi, upijam bistrinu života
u najčišćem, najnesputanijem obliku, guraš mi ruke ispod majice, hladne su i tople
istovremeno
i ja zatvaram oči, neki val , ljut što ga ne primjećujemo baca se na hrid i razbija o nju, kapljice
nošene vjetrom padaju na nas kao mala sleđena koplja, ali nas nije briga, uspavani na milijun godina
u tom jednom trenu, združeni u igri vjetra, mora, opijeni mirisom joda i borovine, ukopani čvrsto
u crvenu zemlju ispod nas… samo tražimo da nas svemir ostavi na miru, barem taj jedan tren
dok stvaramo peti element…

Bura udara
nošena na repu kometa
pjesma odzvanja
kroz bezbroj svjetova
ti i ja
i hladnoća
koja opija…

Ako pažljivo pročitamo Danteariesovu pjesmu Bura, ostat ćemo zapanjeni količinom motiva koje nam autor podastire i njihovom nedjeljivom cjelinom. Pjesma je i ljubavna i pejzažna i misaona istovremeno i priča nam jednu čarobnu svevremenu priču.
Priča počinje i završava hladnoćom, ali ta hladnoća nije neugodna, od nje se ne branimo, ona ne izaziva nelagodu. Ona je dio svježine solarnog pleksusa koji je centar energije, koji ne provjerava istinitost podataka svjesnoga uma nego ih pretvara u jedan drugačiji realitet.

Hladnoća me opija
klizi niz kičmu lagano
do solarnog pleksusa
vrti spiralu vremena
i prvih stremljenja…

U tom realitetu dio i cjelina ujedinili su se u beskonačno i tako sjedinjena energija isijava život. Ujedinila se sila prirode s ljudskim osjećajem prirode i ljubavi. Čovjek, vrijeme i priroda postali su jedno. Četiri elementa ljube se u bijesu sjedinjenja, dominira bura koja pročišćuje i koja tako puše vjekovima.
„Bura udara u svom nesmiljenom bijesu ,čisti prljave ulice, još prljavije duše, nosi sve pred sobom , negdje već…“
I bura i ljubav imaju isti ritam. Kada se bura smiruje, ljubav je nježna, zaštitnička, blaga, a kada udari bure postanu siloviti, ljubav odgovara nabujalom strašću.
„-Zastaješ, guraš me ispod mirisnih iglica ,naslanjamo se na golo deblo …ljubim ti vrh nosa
grlim obraze rukama, grijem ih, ljubim promrzle usne do krvi, upijam bistrinu života“
Cijela ta igra ljubavi i stihije mediteranskog pejzaža u kojem mirišu jod i borovina, u kojem more udara u hrid, a zemlja je tvrda, crvena, u cijelom tom zbivanju nema mjesta razumskom, a ono ipak postoji, ali na razini podsvjesnog, isijava iz solarnog pleksusa zbog kojeg čovjek osjeća snagu, a ta snaga u njemu je iskonska, ugrađena je u njega rođenjem, ali je ovisna o drugom biću jer samo sjedinjenjem dvaju bića može nastati peti element, može nastati život koji spašava Zemlju od sila neživota u kojem bi zrak, voda, vjetar i zemlja ostali samo lijepa slika kojoj se ne bi imao tko diviti.

Dantearies je pjesnik koji će zadati glavobolju svakom onom tko proučava strukturu strofe i stiha zbog jednostavne činjenice što autor ne priznaje ni strofu niti stih u uobičajenom načinu poetskog izraza. On slijedi neku unutarnju logiku izražavanja pa interpunkcije stavlja ne prema pravopisnom pravilu, nego prema kompoziciji vlastite misli i time daje interpunkciji drugo značenje. U središnjem dijelu pjesme koji predstavlja realitet, on ju poštuje, ali inače, ona ne stoji tamo gdje bi prema pravilima norme trebala stajati već ona stoji prema cjelovitosti misli i poruke koju autor šalje čitatelju. A šalje mu slikovito uobličene misli puštajući nas da sudjelujemo u pjesmi vlastitim umišljajem. Tako nam često ostavlja tri točkice… koje znače beskrajno, vertikalu vremena, dopunjavanje zamisli. Tim načinom još se više otvara prema čitatelju koji sada postaje sudionik pjesnikova stvaranja.