Prošla su gotovo dva decenija od kada se moj zet prvi puta pojavio na mojim vratima. Skriven iza velikog buketa ruža, nesigurna osmijeha i još nesigurnijih primanja došao je u staromodnoj maniri zaprositi ruku moje kćeri. Nikada mi nije bilo jasno zašto se to zove, zaprositi ruku. Pa valjda želi cijelu osobu, a ne samo ruku. Iako nisam vidjela razloga takvome činu,  nisam se mogla suprotstaviti volji mladih ljudi koji misle da je brak praznik kojemu nema kraja.

Ipak sam mu napomenula da on taj čin radi dragovoljno, da ga obvezuje za cijeli život i da nikakve naknadne reklamacije ne primam. I činilo se da je sve u redu. Godinama. Prošla je glatko i ona ukleta sedma godina koja zna biti pogubna za mnoge parove i ništa nije ukazivalo na to da je došlo do nekih promjena.

Onda su se počeli javljati neki čudni znaci. Jednom su to bile karte za bazen, drugi puta za predstavu pa pozivnice za otvorenje novog ekskluzivnog restorana. Uglavnom, nije nas puštao na miru. Mene i nju, svoju suprugu. Nikada ne ide s nama. Ili ima posla ili je dogovorio partiju karata, ili je jednostavno umoran. Čudno mi je sve to. Crv sumnje ne da mi mira. Što taj čovjek radi dok nas nema? Povjerim li svoje sumnje kćeri, reći će da insinuiram.

Odlučila sam pomrsiti mu konce. Razotkriti ga. Uloviti ga na djelu. Prozirna je ta njegova igra. I opet smo dobile pozivnice za otvorenje izložbe jednog slikara koji zabavlja svoje uzvanike sviranjem violine. Slika dobro, ali se ne unosi u svoj rad. Pokazuje vještinu, štanca slike u nekoliko poteza.

Odlazimo ga poslušati i pogledati izložbu.

Onda počinje realizacija moga plana. Glumim da mi je pozlilo, a to mi nije bilo teško. Naime, sjetim se nekih političara i faca mi istoga trenutka navuče masku gadljivosti. Tako mi je loše da se moramo vratiti kući. Sada će se otkriti istina. Aha, znala sam, nema ga. Cijela je kuća u mraku. Ulazimo i palimo svjetlo. Moj zet se ispružio na kauču, opustio vilicu i …hrče.

Budi se i gleda nas začuđeno. „Ti si tu“, konstatiram tupavo, a njih dvoje me gledaju u čudu i u isti glas pitaju:“Pa gdje bi bio?“ Kćer dodaje kao da ja to ne znam:“ Tu stanuje!“

Šutim zbunjeno, a novo mi se pitanje nameće samo: „ Pa što taj čovjek stalno visi u kući?“

Moram to istražiti. Nisu to čista posla.

Marija Juračić