Zamisli,

konačno čujem ti glas

taj što željeh čuti godinama

jutrom da me budi nježno

kao glazba najljepša.

Danas,

on mi više ne treba

jer taj glas nisi ti

ni ovo nisam ona ja,

od preduga čekanja

duša mi osluškujući otupjela.

Ne zovi me više

nesnom probuđenim zorama

ni pijetli njih više ne najavljuju

pjesme im zamrle u tišinama.

Ne zovi me više pjesmama

koje sam šapatom na uho

željela slušati noćima,

na rame ti naslonjena.

Protutnjala su proljeća,

sada samo rekvieme čujem

i sumorni ritam bubnjeva.

Podsvijesti  naređujem!

„Slušaj riječi razuma

ne dozivaj mu glas snovima

ja želim ostati ova ja

što još vjeruje u nježna buđenja.“

Štefica Vanjek-Štefi