U to je vrijeme tata  redovito kupovao „Slobodnu Dalmaciju“. Ponekad je znao glasno komentirati članke o političkim previranjima , a ja sam uspio nekako razabrati da je jako bitna orijentacija, lijeva ili desna. Nisam tada shvaćao što to znači i kako utječe na spomenutu „ kadrovsku križaljku“. Mene je zanimala samo jedna križaljka, ona u kojoj postoji orijentacija riječi s lijeva na desno i odozgo prema dole, ukratko vodoravno i okomito. Nakon što bi tati dosadilo listanje i „Slobodna“ postala slobodna brzo sam se prihvaćao posla i uzimao stvar u svoje ruke. Bio sam znatiželjni osmogodišnjak očaran riječima, pitalicama, rebusima, sinonimima, skraćenicama i sl. Križaljka je nudila pitanja i  mogućnost da između zatamnjenih kvadratića pronađem odgovore, bio je to jedan veliki svemir. Najčešće bih krenuo sam u te izazovne pohode. S vremenom  sam shvaćao da mi treba pomoć. Brat je mlađi dvije godine, ali zato su tu tata i mama, pa sam oduvijek imao pokrivena i „muška“ i „ženska“ pitanja.

Krenimo redom, od moje prve križaljke. U kućici pod 3 vodoravno je stajao slijedeći tekst: „ Ukrasni pridjev“ . Kako sam se volio praviti pametan i brzopotezno davati odgovore, ispalio sam kao iz topa : „Cvijet! Cvijet ukrašava svaku poštenu kuću, pa i mama ga ima na balkonu. To mora biti cvijet. Jedan, dva, tri…. točno šest slova koliko i može stati između zatamnjenih kvadratića, jeeeee!!!“

Riješio sam 3 vodoravno. Mali cvijet za čovječanstvo, ali veliki  za mene. I da, za moju mamu. Odlučio sam da ću joj ga poslije darovati. Naporno je radila u jednom malom mjestu kao profesorica hrvatskog i htio sam joj otjerati onaj dnevni umor s lica. Nisam ni slutio da taj cvijet ne miriše na dobro, pogotovo što je pitanje bilo usko vezano za maminu profesiju.

Ushit nije dugo trajao jer mi je za oko zapelo 4 okomito : „Gospođa“.  A onda mi je ( kao i obično) brzo sinulo. Prije par dana tata mi je bio dopustio da s njim odgledam Dnevnik. U to vrijeme  djeca su obično išla na spavanje oko 7,20 h nakon crtića, ali taj put smo brat i ja bili u milosti „staraca“ i svi smo zajedno zavaljeni u kauč  gledali prvi program. U jednoj od vijesti sam čuo da su dotičnu gospođu zvali „madam“ jer je bila dobra prema mladim curama koje su bile nezaposlene. Pronašla im je  stan, posao i klijente. Nisam mogao vjerovati da sam u svega par sekundi došao do rješenja. Krenuo sam po običaju prebrojavati slova koja stanu između zatamnjenih kvadratića i neugodno se iznenadio. Četiri slova. „Kako četiri slova, to je sigurno neka pogreška, pa riječ „madam“ ima pet slova“, pomislio sam. Ne budi mi lijeno, krenuo sam u ispravak. Sam sam nacrtao još jedan kvadratić , koji je istina stršio i narušavao simetriju križaljke, ali je bio nužan da riješim 4 okomito . Uveo sam novo pravilo u svijet križaljki koje mi je pomoglo i bio sam više nego zadovoljan genijalnošću svog poteza.

Slijedeće pitanje me dotuklo. Pod 9 vodoravno je stajalo „Efe lopte u luku“. Tu su krenule moje dvojbe, dileme i predaja . Moj rodni grad se zove Ploče, smješten je uz more i ima luku. Na udaljenosti od otprilike kilometar zračne linije od luke se nalazi nogometno igralište. Pitao sam se kako je moguće da netko s te udaljenosti može nabiti loptu u luku. Pošto je to bilo nemoguće zaključio sam da nema  racionalnog odgovora i ovog puta ( pogađate) pozvao tatu. Ipak je to bilo  „muško“ pitanje.

Tata me pogladio po glavi i objasnio da je riječ o felšu , odnosno spinu i da je ovdje riječ o luku, ne o luci. Naravno, objasnio mi je usput što je luk. Slegnuo sam ramenima. Što sam drugo mogao.

Tati je to bilo obično objašnjenje, tako jednostavno i logično. Kad mi je tata već pomogao , odlučio sam i s mamom provjeriti dva prethodno upisana odgovora. Ona mi je objasnila što je epitet (kao prava profesorica) i  što je dama ( kao prava gospođa). Za „madam“ je još bilo prerano, rekla mi je da sam nešto krivo čuo, mada je pohvalila moju domišljatost.

Iz toga sam s vremenom naučio  jedno : život je kao križaljka, treba ga ispunjavati i srcem i znanjem, znati se s distance nasmijati krivo upisanim odgovorima , nadograđivati ga snovima i iluzijama, ali i ostaviti pokoje prazno polje, čisto da se imamo čemu nadati i još uvijek nešto  željeti u slučaju da se pojavi neki novi život, naravno, sa sličnim pitanjima.

Danas djeca sve češće pitaju Google. A gdje su mame i tate ?

Kako bi rekli „Nadrealisti“, to nije tema ove naše današnje emisije.