Jeste li ikada pokušali vašu pjesmu grafički oblikovati tako da njezin vizualitet odgovara motivu pjesme? Radili su to  mnogi pjesnici od antike do naših dana. Kako su pjesnici zaigrana čeljad, zabavljalo ih je svoje pjesme prikazivati različitim oblicima; jaja, krila ptice, križa, stabla, konja…

Pisali su pjesme „slagalice“koje su se mogle čitati iz raznih smjerova.

Grafička  obrada teksta   javlja se i u dječjoj književnosti.  Sigurno se sjećate mišjeg repa u romanu „Alisa u zemlji čudesa“ Lewisa Carrolla.

I na našim prostorima našlo se tu zgodnih ostvarenja.

Međutim, vremenom,  igra je prestala biti igra i vizualizacija poezije poželjela je

postati samostalna. A da bi se osamostalila, morala je pomiriti dvije umjetnosti; poeziju i likovnu umjetnost.

Ne mislim na način kojim netko ilustrira svoje pjesme, nego na način kojim sama pjesma postaje ilustracija.

Svoje teoretičare dobila je vizualna poezija sredinom 20. st. u Brazilu u časopisu Noigandres, a zatim se bez većeg odjeka,  proširila po drugim prostorima.

Kako većina  novih ideja nastoji potirati sve što je prije njih stvoreno, tako i zastupnici vizualne poezije , koju neki nazivaju i konkretnom, misle da gramatika i sintaksa ne odražavaju napredna ostvarenja našeg vremena pa tjeraju iz poezije „teror“ jezika, ideja, simbola  i emocija.

A što nude zauzvrat?

Novi,  reducirani jezik. Nije to jezik  komunikacije,  jezik smisla i osjećaja, jezik biti čovjekove. Nije to živi jezik koji se ispisuje da bi čitanjem iznova postao živ. To je jezik koji se gleda i to iz svih smjerova. On ne šalje poruku smisla i emocije, nego poruku strukture. Vrijednost takve poezije ne određuje se skladom misli, osjećaja i izričaja, nego tekstualnom  slikom. Jezik se vizualizira grafičkim znakom.

No, ponekad u takvim pjesmama nema niti grafičkog znaka. Nema jezika. Pitamo se zašto bi se takav uradak čitao kao pjesma? Neki teoretičari nakon tog pitanja u igru uvlače konzumenta takvih ostvarenja,  čitatelja, odnosno gledatelja. Traže od njega da sudjeluje, da čuje „akustiku tišine“ da vidi „boju margine“, to jest, da uključi svoju svijest, što ovaj uglavnom nije spreman učiniti. Ne vidi svrhu i ne vidi što to njemu treba.

Ako vizualna poezija izgubi i onu najmanju jedinicu jezika, ako ona negira jezik ili ga reducira na interpunkcijski znak, ne mogu je svrstati u poeziju i ostavljam je likovnoj umjetnosti; slikarstvu, grafičkom dizajnu…

Poetsko slikovna igra polako je otišla u krajnost i zato ne čudi da je ostala na margini književnosti  koja ne mari za autistične „hoch igrače“ nego voli svojim stazama putovati.

.

Borben Vladović „Riječ kocka“

hukhukhukhukhukhukhuk
uzmite je desnom rukom sa
jelovog stola premjestite je
u     lijevu    zatim    preklop
i u  šake   huknite dva  –  tri
puta   stavljajte  je u  mrak
onda mašite šakama ali ne
ispod   pojasa   i  ne s uviše
blizu    glavi    ispustite   je
iznenadno   na  bukov  stol
pročitaj onu kocke  stranu
bzbzbzbzbzbzbzbzbzbzbz
na   kojoj  će se   zaustaviti
hukhukhukhukhukhukhuk

.

Tko voli, nek’ izvoli. Igrati se može. Zabavljati ludo, ali ja s tog stola neću voće uzimati.

.

Marija Juračić