Ostati mlad u srcu. Nije li to san baš svake osobe. Možemo se braniti u smislu da starost dolazi željeli mi to ili ne pa čemu onda razmišljati o mladosti u srcu? Iste sam ili gotovo iste misli vrtjela do prije nekoliko mjeseci, a onda se sve okrenulo naglavce i sve su moje brane, ograde godinama stvarane srušene samo jednim pozdravom. Kako se rađa ljubav? Pojma nemam. Toliko se jednostavno dogodilo u ovim mojim godinama kako nikada prije. Da li zrelost koju s godinama skupljamo stvara izuzetno smiren pristup događajima za koje u startu ne mislimo da bi mogli biti nešto više? Možda iako ni oko toga ne mogu dati ikakav odgovor pa čak ni sebi. Bio je to uobičajen pozdrav pristojnog čovjeka. Saznanje idućeg trenutka da je stranac možda je izazvalo znatiželju od kuda to da me pozdravlja mojim jezikom. Pola sata razgovora otvorilo je nepregledne mogućnosti na obje strane. Poznavanje njegovog jezika pomoglo mi je upoznati ga dublje, potpunije kroz mnoge razgovore. Skype je stvarno poveznica koja premošćuje daljine. Svi mjeseci kroz koje smo produbljivali naše poznanstvo stvarali su puno više od pukog razgovora o sasvim običnim dnevnim događajima u našim životima. Danas tek mogu odrediti dan kada je misao bila svjesna prisutnosti njegove na sasvim drugi način. Naravno da se u mojim godinama svaka promjena malo detaljnije preispituje nego kada sa sedamnaest samo čekaš novi dan. Ipak ni to razmišljanje o osjećajima koje je polako budio u uspavanom i jednostavno prihvaćenom načinu života, ne osamljene, ali same žene nije bilo mrsko. Dapače uživala sam nježne trenutke razgovora. Pisanje pisama, poruka vraćalo me u vrijeme koje željeli ili ne zaboravimo kako dio života ostavljamo iza sebe. Stvarno se sada često pitam kako uspijevamo nametnuti autocenzuru na ljubav, na voljenje misleći kako je namijenjena samo do nekih godina. Teško da bih sada nakon što smo oboje otkrili svu ljepotu šetnje rukom u ruci, svih nježnosti koje su izvirale kao vrutci stvarajući rijeku ogromne sreće mogla znati odgovore koje sam sebi stalno postavljala. I da, ništa nije kao prije. Ništa poput zaljubljenosti u nekim mladenačkim godinama. Smirena, opuštena ljubav ispunjena radosnim trenucima zajedničkog doručka toliko je lijepa da mi riječi ponestaju za opisati ju. Želim svima poručiti; ja sada znam za ljubav nikada nije kasno. Ljubav ne bira godine. Ona strpljivo čeka da otvorimo dlanove i prigrlimo ju iskreno, onako kako samo ljubav zaslužuje.

Ponosna sam jer je ovaj post danas post dana na blog.hr