U nepoznatom gradu
u vremenu koje nismo razumjeli
sreli smo se
ja i ti.

Bili smo samo djeca
gladna
žedna
ljubavi.

U đačkoj klupi
počela je priča
nikad do kraja ispričana.

Prvi stihovi
prva simpatija
prve suze
prve nade

ponavljam bili smo samo djeca
bezimeni grade.

Ponekad kad napišem neki stih
sjetim se jedne Sanje
i znam koliko je ona kriva
za svako moje rimovanje.

Ponekad poželim vratiti vrjeme
razumjeti života put
da još samo jednom kraj jedne Sanje
probudim se pa makar i ljut.

Nismo više djeca.

p.s. posvećeno jednoj Sanji…da nje nije bilo vjerovatno nikad ne bi napisao ni jedan stih.